Autorka je navela da je životni put junaka romana Nemanje Vukovića interesantan i pun teških trenutaka, da čitaoca vodi kroz osamdesete, devedesete i dvijehiljadite godine, od svoje pete godine do zrelog doba kada je već ostvaren čovjek.
– To je put od jednog seoceta u predgrađu Foče i govori o životu u ovom kraju, o bosansko-hercegovačkim običajima, o našim razlikama koje su nas spajale i zahvaljujući kojima smo kulturološki bogati – navodi autorka.
Kako je u rezenziji zapisao univerzitetski profesor književnosti Goran Maksimović, autorka u svom trećem romanu nastavlja sagledavanje životnih patnji i stradanja pojedinaca i čitavih naroda, uslovljenih krupnim društvenim i političkim lomovima na kraju 20. vijeka na nemirnom prostoru BiH i Srbije.
Vrećo je roman napisala u muškom rodu da bi, kako je pojasnila, pobjegla od poređenja sa vlastitim životom.
Junak Tajane Vrećo sa pet godina, kada gubi roditelje, iz velikog grada dolazi kod ujaka i ujne na selo.
– Prilagođava se novom načinu života, kulturi i jeziku, jer ijekavica mu je nepoznata, trudi se da očuva ekavicu zbog roditelja. Vremenom se prosto saživi sa ovim ljudima, a kada bude izbjeglica ponovo u Beogradu, odakle je krenuo kao mali, njega će zvati Boske. Težak put, pun teških trenutaka, sa četiri žene koje su omeđile njegov život, neku katarzu i pročišćenje doživljava pisanjem svog prvog romana – otkriva autorka dio radnje romana.
Vrećo kaže da bi roman mogla podijeliti na dva dijela – razlike i nepripadanje.
– Jer drugi dio je izbjeglištvo, traganje za mjestom gdje bi se mogao nastaviti život, a na kraju moj junak se ipak vraća svojoj kući – navela je Tatjana Vrećo.
Ona je istakla da je poruka romana da sve prođe, da čovjek treba da se raduje kada god mu se ukaže prilika, kad god mu se nešto lijepo dešava da uživa u tome.
– Poruka je da treba da slavimo život. U fokusu mi je ljubav prema bližnjima, suprotnom polu, prirodu, na kraju krajeva prema samom sebi- navela je Vrećo.
Roman je promovisan u Centra za kulturu i informisanje u Foči čiji direktor Slavica Filipović kaže da je “Zrno šećera u slaniku” roman toka svijesti, psihološki, društveni i roman ličnosti.
Ona je navela da su posebna vrijednost romana opisi fočanskih predjela i mentaliteta ljudi, kako se nekada živjelo u Foči, kako se raslo, voljelo dok građanski rat devedesetih godina to nije prekinuo.
– Uživala sam dok sam čitala roman, posebno mi je urezana u sjećanje ostala priča o ujni Jadranki, koja je u jednom momentu shvatila da je sa dječakom Nemanjom dobila ono što joj je godinama nedostajalo, sina. I ona je sada imala sina da zagrli. Kada prolazi kroz selo, obraća se sljacima i govori: `Vidite, i moje ruke su sada pune` – izdvojila je Filipovićeva jedan od upečatljivih dijelova.
Ona je podsjetila da je u Centru za kulturu i informisanje ranije promisan i prethodni Tatjanin roman “Devet grama duše”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu