Recite nam više o sebi i Vašim slikama? Šta one predstavljaju i koje motive najčešće slikate?
Mislim da sve što mogu da kažem o sebi, a da je onima koji prate moj rad ili ga tek trebaju upoznati, već rečeno kroz moje slike. Smatram se vedrom i pozitivnom osobom, barem se trudim da to budem, te to isto ostavim na platnu i prenesem pozitivne emocije posmatračima mojih djela. Student sam uskoro četvrte godine Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci i uz to se kao neko ko po prirodi teži balansu i ravnoteži, bavim i slikarstvom. Tehnika kojom slikam je ulje na platnu, ali često radim portrete po narudžbi pastelom. Još uvijek se nalazim u fazi učenja i usavršavanja. Najčešće slikam konje, te predivne životinje, koje predstavljaju snagu, brzinu, moć i podlogu kroz koju se može mnogo toga reći i izraziti, stoga ih najčešće koristim kao „sredstvo“ za prenos svojih emocija na platno. Pored toga, tu su i ženski likovi, pejzaži, sve ono lijepo što nas okružuje. Rekla bih da je ono što mene karakteriše težnja za prenošenjem samo lijepih, pozitivnih i jakih emocija koje želim da stvorim kod posmatrača. Ne volim teške, tužne teme, iz razloga što su one u našoj svakodnevnici, a slikarstvo i umjetnost uopšteno su tu da nas od njih odvoje.
Kada ste se počeli baviti slikanjem i kako su izgledali Vaši počeci?
Početak mog aktivnog rada bio je prije pet godina, upisom u školu slikanja „Atelje Pećarić“. Iako sam od malena crtala, ispoljavala kreativnost, ti počeci su bili zbunjujući za mene, neobični. Bila sam izgubljena u svemu tome, imala strah od boje, kista, pokreta, bilo je to sve novo, ali uz mentorstvo i budno oko svog profesora, pronašla sam sebe u tome i prepustila se slikarstvu i svim njegovim čarima. Danas to ide mnogo prirodnije, bez napora i stresa. Uživam u slikanju i ne bojim se grešaka i pokreta.
Šta Vas inspiriše i imate li kutak u kom najradije stvarate?
Inspiracija nailazi spontano i smatram da ju je jako teško definisati i staviti u par riječi. Svi koji se bave nekom vrstom umjetnosti, drugačije percipiraju svijet i situacije koje ih zadese, te je samim tim svaki trenutak za nas inspirativan i kad tad ga zabilježimo na platno, u pjesmu i slično, bili mi toga tada svjesni ili ne. Još uvek nemam svoj kutak i atelje u kom mogu da stvaram, to je najčešće u školi slikanja. Ali često crtam u svojoj sobi, a najradije kod bake i dede na selu, gdje se inspiracija pronalazi na svakom ćošku.
Da li ste do sada izlagali, imate li uskoro još jednu izložbu u planu?
Imala sam samostalnu izložbu slika prije više od godinu dana, u banjalučkom Domu omladine, pod nazivom „U istraživanju lijepog“. Desila se spontano, bez velikih priprema i bila je predivna. Ipak, mislim da je za organizovanje izložbe potrebno mnogo vremena i želim da idućoj pristupim ozbiljnije, te posvetim više pažnje. Moje slike su bile izložene i dvije godine za redom, u parku Petar Kočić, u sklopu dogođaja „Zdravosfera“. Nadam se da ću imati mnogo više prilika i vremena da izložim slike i predstavim ih u svom gradu ali i van njegovih okvira, jer primjećujem sve veću zainteresovanost ljudi da ih pogledaju mimo društvenih mreža, a to često nisu u mogućnosti jer su sve slike u mom stanu.
Koliko je likovno stvaralaštvo mladih ljudi primijećeno kod nas i da li uspijevate naići na podršku?
Pohvalno je da se ovaj grad se po pitanju pažnje i posvećenosti mladim ljudima i kulturi budi, ali to još uvijek funkcioniše na nekom minimumu. Prave vrijednosti su zamijenjene trkom za zaradom, opstankom, modernim tehnologijama i brzim načinom života. Ništa bolja situacija nije ni sa državnim institucijama i izdvajanjima za kulturu ali nadam se da se to mijenja. Govori se o formiranju registra umjetnika i stručnjaka u oblasti kulture koji su veoma važni za sve umjetnike, te da će moći uživati određene benefite i nagrade, kao i stimulacije u svom radu, u vidu veće finansijske podrške. Tu je i kandidatura Banjaluke za Evropsku prestonicu kulture 2024, koja može biti pokretačka sila u procesu razvoja kulture ovog grada i njegovog pomijeranja sa mrtve tačke u kojoj se nalazi. Ono što je još uvijek najteže za likovne umjetnike je što u našoj državi ali i u regionu umjetnost nije cijenjena onoliko koliko bi trebala da bude. Tražnja za umjetničkim djelima je mala, a umjetnika je mnogo i konkurencija je velika. Kada govorim o sebi, mogu reći da moj rad dobija sve veću pažnju i podršku, priliku da se istakne i predstavi, kako od porodice, prijatelja, okruženja, tako i medijsku podršku koja je najvažniji kanal informisanja i podsticanja tražnje kada se bavite ovim poslom.
Studirate ekonomiju, kako ste umjetnost spojili sa profesijom?
Te dve potpuno različite oblasti su se same spojile u meni. To sam ja i to je moj način razmišljanja i vođenja života. Sve što radim je izbalansirano i nalazi se na nekoj zlatnoj sredini. Tako mi je sa jedne strane potrebna ekonomija da me drži čvrsto na zemlji, u realnosti i brojkama. Dok mi je sa druge strane neophodno slikarstvo kako bi me na trenutke opuštalo i vodilo u neki drugi svijet.
Šta želite poručiti svim mladim ljudima koji žele da se bave umjetnošću ili koji tek počinju?
Koliko god to danas bilo teško i nezamislivo, da ne posustaju u bilo kom trenutku i da se ne prepuste modernom dobu i svemu što ono nosi. Želim da znaju da je ovo nešto predivno i potrebno svakom ljudskom biću, ma o kom se vidu umjetnosti radilo. Da slušaju sebe i svoj osjećaj, uzimaju u obzir i kritike i pozitivne savjete drugih, te svaki dan rade na sebi, crtaju/slikaju što više i češće. Nemojte se baviti nečim zato što to morate, neko drugi to želi za vas ili misli da trebate, bavite se umjetnošću samo ukoliko to iskreno želite i volite. Po meni najvažnije od svega, nešto što mene drži, jeste da slikam isključivo za sebe i uživam u svakoj slici, a ne slikam je samo da dobijem novac za nju, jer tada sva umjetnost izblijedi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu