Paradoksalno je da svaka vlast pobijedi na izborima upravo zahvaljujući priči o borbi protiv korupcije i kriminala, a onda poslije pobjede, svi okreću glavu od afera.
Ko se još sjeća afere „Potkivanje“, koja je svojevremeno snažno potresla domaće pravosuđe? A, ko se sjeća afere “Diploma”, koja je otišla “pod tepih” zajedno sa aferom “Pelene”, slučajem “Piralen” i mnogim drugima?
Ono što je zajedničko za njih je to da je svaka dobila ime, a malo koja sudski epilog. Glavni akteri su kratkotrajno bili na stubu srama, a zatim, kao da se ništa nije desilo, ostajali su u svojim udobnim foteljama.
Da li će bilo koja od navedenih afera pronaći podoban trenutak i ponovo isplivati na površinu – u ovom trenutku ne možemo znati, ali jedno je jasno – novih nam ne manjka.
Od derneka do kiseonika
U posljednjih godinu dana, afere su se širile skoro poput korona virusa, pa smo tako, od “korona derneka”, došli do afere “Respiratori”, ali i do one čuvene “Kiseonik”, koja je u posljednjih nekoliko mjeseci glasno odjeknula, a zatim naglo utihnula.
Tu su i višemilionske zloupotrebe u procesu javnih nabavki u toku pandemije, poznate pod nazivom “Korona ugovori”, čijem akteru, sada već bivšem direktoru Instituta za javno zdravstvo, Branislavu Zeljkoviću, prijeti maksimalna kazna od 15 godina.
Možda bi njegovo kažnjavanje značilo put buđenja institucija da se kroz cijelu priču ne potkrada pitanje – da li je Zeljković vrh ledenog brijega ili je bio produžena ruka nekog moćnijeg grabljivca?!
I na kraju, dolazimo do pitanja, da li razlog što nam mnogobrojne afere vremenom postaju prašnjavi predmeti u ladici počiva u tome što politička knjižica ne podliježe zakonima ili nam nedostaje kritičke svijesti?!
Direktorka Transparensi Internešenela BiH, Ivana Korajlić smatra da su ova dva razloga međusobno povezana. Javnost je, kaže, toliko već navikla na afere, pa nam se više ništa i ne čini skandaloznim, a institucijama to, dodaje, i te kako, odgovora.
– S obzirom na to da najveće afere uključuju i ljude sa najviših pozicija vlasti koju, istovremeno, te iste institucije kontrolišu, onda nema ni interesa da se one procesuiraju, a posebno kada nema ni javnog pritiska da institucije daju konkretan odgovor. Iz tih razloga dolazimo u situaciju da, kada se podnesu prijave, iste stoje godinama u ladicama, pa sve do onog trenutka kada se pokaže povoljan politički trenutak da se neko procesuira, da li zbog unutarstranačkih, međustranačkih odnosa i onda se, praktično, ti predmeti koriste za neku vrstu ucjena – kaže Korajlićeva za Srpskainfo.
Selektivni pristup
Ključni problem je, smatra ona, kontrola koju politički moćnici imaju nad radom pravosuđa, a iz koje se rađa selektivni pristup slučajevima.
– Broj pravosnažnih presuda je izrazito mali, a i ono što imamo, radi se o sitnim slučajevima. Vrlo je selektivan pristup, ono što se procesuira, procesuira se do određene mjere, na pravosnažne presude se čeka i po 10 godina, kada već svi zaborave na to, a odgovorne osobe ostanu na funkcijama bez ikakvih smetnji i samim tim, bilo kakvo procesuiranje gubi svaki smisao – kaže ona.
Ovakav pristup, dodaje ona, i ne čudi, jer zakonski okvir u BiH tužiocu poklanja ogromnu slobodu pri izboru istrage koja će biti pokrenuta.
– Ne moraju davati detaljna obrazloženja zbog čega su donijeli naredbe o nesprovođenju ili obustavi istrage, a nema ni posebnog preispitivanja – objašnjava Korajlićeva.
Da pravosudne institucije čekaju na mig politike, saglasna je i politička analitičarka, Tanja Topić. Kako kaže, vlast odlučuje o tome kako i da li će se pristupiti određenoj aferi.
– Najprije imamo nepostojanje pravne države, gdje pravosudne institucije predstavljaju produženu ruku politike, tako da neke afere, koje nekada počinju da dobijaju neke pravosudne obrise, zapravo imaju političku motivaciju. Znači, kada politika, pod tim čitamo vlast, odluči da se neko procesuira zbog određene afere, onda se to i dogodi – tvrdi Topićeva i dodaje da je manipulacija glavno oružje u zataškavanju afera.
– Kada se te afere nađu na vrhuncu, posebnom manipulacijom i spinovanjem onih koji štite vinovnike i aktere afere, priča se premjesti na drugi teren, uglavnom nacionalni, koji izaziva jako mnogo naboja; pokreće se priča o patriotama i izdajnicima i onda sve padne u zaborav – kaže ona.
Mediji
S druge strane, dodaje, ne postoji sinhronizovana akcija svih medija koji bi vršili pritisak u javnosti da se na čistac izvedu te afere.
– Dio medija koji otkriva afere odradi i najveći dio posla pravosudnih institucija. Ali, šta se onda dešava?! Takođe, tu je važno pomenuti i odnos javnosti, gdje bih rekla da smo došli u stanje u kojem smo oguglali na afere. Mi o njima govorimo samo onog trenutka kada su aktuelne u medijama i to po kafanama, po kućnim okupljanjima i slično, a nikada nismo kao javnost izvršili pritisak, u smislu da smo izašli na ulice i pokazali da nas afere pogađaju – priča Topićeva.
Kao primjer navodi aferu “Kiseonik”.
– Politika je do te mjere zloupotrebila taj slučaj, da ni javna potvrda ministra zdravlja Alena Šeranića da kiseonik, koji je korišten u bolnicama, nije bio registrovan kao lijek – nije izazvala nikakvu reakciju javnosti – rekla je Topićeva.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu