Oko 23.30 sati počele su bombe da padaju nedaleko od naše kuće. Zavili smo Bojanu u ćebe, ona je tada imala 11 mjeseci, i spustili se u podrum. Zaboravili smo flašicu sa mlijekom, pa suprug se vratio do kuće. Kada je stigao ponovo u podrum uzeo je Bojanu u naručje. Ja sam čučnula pored njih i kada je bomba udarila u temelj od kuće, sve nas je zatrpala zemljom. Od silne udarca usta su mi bila puna krvi – prisjeća se danas Marija Tošović, koja je tada bila u sedmom mjesecu trudnoće.
Iako je njen suprug Božina bio zatrpan zemljom i ranjen, dozivao je suprugu Mariju, govoreći joj da se ne plaši.
– Čula sam da me neko zove, to je bio moj suprug, on je isto bio zatrpan zemljom. Bio je ranjen, ali u svjesnom stanju, pričao je. Nakon toga stigli su moj otac i brat, koji su rukama pokušavali da nas izvuku iz zemlje. Bombe su padale cijelu noć – priča Marija o toj strašnoj noći uoči Uskrsa 1999. godine.
Spasioci su, kaže Marija, prvo rukama izvukli njenog supruga Božinu:
– Moj tata je tada jedini vidio da se Bojana, moja beba, ugušila. Ujutru sam saznala da mi je beba mrtva, a suprug podlijegao povredama zbog unutrašnjeg krvarenja.
Trudna krenula da ih traži, ali ju je kod kuće čekala tragična vijest
Sličnu tragičnu sudbinu doživjela je i Olivera Simić.
– Bila sam u devetom mjesecu trudnoće kada su mi NATO bombe ubile dvogodišnjeg sina i supruga, kaže za Kurir Olivera Simić – čiji je dvogodišnji sin Marko poginuo u zagrljaju oca Vladana prije 20 godina u prodavnici auto-dijelova u prizemlju stambene zgrade u Novom Pazaru.
Olivera je tog nesrećnog 31. maja 1999. godine imala 24 godine.
– Bila sam u porodičnoj kući, a njih dvojica su otišli do naše radnje da nešto uzmu. Suprug je bio mobilisan, preko noći je bio u kasarni, a ujutru bi dolazio na nekoliko sati da bude sa nama. Kada sam oko pola dva čula bombe, pokušala sam da dobijem supruga na mobilni, ali mi nije odgovarao. Vođena nekim instinktom, u devetom mjesecu trudnoće krenula sam pješice ka toj radnji. Na pola puta sam srela djevera koji mi je rekao da se vratim kući, ali nije ništa htio ništa da mi kaže, pa sam pomislila da su naši dobro – prisjeća se Olivera, koja danas živi u Novom Sadu sa kćerkom Anom, koja tamo studira.
Vratila se, a u kući ju je sačekalo dosta rođaka.
– Bili su uplakani, ali mi niko ništa nije govorio. Uporno sam ponavljala pitanje gdje su Marko i Vladan dok mi svekar nije rekao šta se dogodilo. Sjećam se da je došao moj ginekolog i od tog trenutka do porođaja, 17. juna, bila sam pod injekcijama. Poslije porođaja shvatila sam da moram da živim zbog kćerke. Ona je rođena iz jedne velike ljubavi i od tada sam život posvetila njoj – priča kroz suze Olivera.
Mali Marko je 19. maja 1999. godine, 13 dana prije pogibije, proslavio drugi rođendan, ali majka Olivera nije imala snage da priča o tim srećnim danima.
NATO bomba koja je 31. maja 1999. tačno u 13.25 pogodila stambenu zgradu u centru Novog Pazara, mesaru i prodavnicu auto-dijelova u prizemlju, usmrtila je 11 Novopazaraca, dok je 12 povrijeđeno. Najmlađa žrtva tog dana bio je mali Marko Simić.
Stric gledao kako ih izvlače iz ruševina
Kada su NATO bombe pogodile zgradu i prodavnicu auto-dijelova koju su Vladan i njegov brat Dejan držali, Dejan je bio u magacinu na drugom kraju grada.
– Čim je pala prva bomba, rekao sam radniku: “Idemo da pomognemo ljudima”, ne znajući da je naša prodavnica pogođena i da su Vladan i Marko bili unutra. Ispred prodavnice sam vidio Vladanov auto i dječji bicikl pozadi u kolima – prisjeća se Dejan Simić, stric malog Marka.
Ušao je u radnju i počeo da pretura po ruševinama.
– Stigli su i vatrogasci. Rasklonili su tezge i nisu nikoga našli. Pitali su gdje dalje da traže, pa sam ih uputio u kancelariju, koja je bila sa druge strane prodavnice. Bomba je baš sa te strane pala i odnijela sva tri zida zgrade gdje se Vladan bio sakrio sa Markom – kaže Dejan.
Ne sjeća se ko ga je izveo napolje odakle je posmatrao kako spasioci iz ruševina izvlače žrtve.
– U bolnici mi nisu dali da uđem, već mi je jedan prijatelj rekao da je Vladanu jedna ruka bila otkinuta, a da je drugom čvrsto držao Marka. Od tog dana otac i majka više nisu ni živjeli, samo su disali. Televizor nije upaljen za očeva života, a umro je 2013 – drhtavim glasom priča Dejan.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu