Lazareva subota ili Subota pravednog Lazara, u srpskom narodu poznata je još i kao Vrbica, jer je tada Hrist ušao u Jerusalim, gdje su ga dočekala djeca.
“Pustite djecu meni, jer takvo je carstvo nebesko”
Prema Jevanđelju po Jovanu, na vijest o Lazarevoj smrti, Isus je došao u Vitiniju gdje je njegov prijatelj već četiri dana bio sahranjen. Došao je do groba i zatražio da se skloni kamen. Pozvao je Lazara da izađe i ovaj je to učinio, uvijen u pogrebni pokrov.
Događaj Lazarevog vaskrsenja je, prema četiri Jevanđelja, uvod u novu vjeru, u Vaskrsenje. U hrišćanstvu taj praznik ima značenje pobjede života nad smrću i na bogosluženjima se tog dana pominju voljna stradanja Hristova i vaskrsnuće Lazarevo, kao jemstvo za vaskrsenje svih vjernika.
Nakon Lazarevog vaskrsavanja, Isus je sutradan, na Cvijeti, svečano ušao u Jerusalim, a razdragani svijet svečano ga je dočekao, noseći u rukama palmine grančice. Pravoslavni vjernici kao uspomenu na taj događaj proslavljaju Vrbicu, koja za hrišćane predstavlja praznik dječije radosti, jer je Hristos, polazeći u Jerusalim rekao: “Pustite djecu k meni, jer takvo je Carstvo nebesko”.
U tom činu je i simbolika vrbe, po kojoj i praznik nosi ime. Ona simbolizuje palmine grane kojima su hrišćani pozdravljali Spasitelja na ulasku u Jerusalim.
Narodni običaji i vjerovanja za Vrbice
Na Vrbicu, odnosno na Lazarevu subotu se uvijek poslije podne održava litija izvan hrama. Svjedočanstava o Vrbici imamo već krajem četvrtog vijeka, od Silvije Akvitanke, koja je opisala bogosluženje Jerusalimske crkve toga vremena. U litiji su učestvovali, kao i danas, odrasli i djeca noseći u rukama grančice maslina i palmi. U krajevima gdje nema maslina i palmi nose se grančice vrbe. Zato se ova litija i naziva Vrbicom. Grančice vrba osvećuju se posebnom molitvom i kropljenjem osvećenom vodom na praznik Cvijeti, na jutrenju, i dijele se vjernicima, koji ih čuvaju tokom godine za slavskom ikonom. U danima Cvjetne nedjelje bio je običaj da se narod kiti vrbom i koprivom.
Pored toga, unošenje grana vrbe u crkvu, i kasnije u kuću, nije jedini običaj koji na ovaj praznik uključuje najmlađe – mališani na Vrbicu nose zvončiće vezane za trobojku, čime objavljuju pobjedu života nad smrću. Običaj je da se djeca, ukrašena zvončićima i vjenčićima, lijepo obuku, odakle i potiče izreka: “Udesio se, kao za Vrbicu”.
Lazareva subota se vezuje i za srpskog kneza Lazara koji je stradao na Kosovu 1389. godine. Vjeruje se da su tom prilikom dvije Lazareve sestre kukale za bratom i da su se pretvorile u kukavice. U nekim mjestima u Srbiji, postoji i običaj po imenu Lazarice, kada djevojke okićene vrbovim granama, idu od kuće do kuće i pjevaju pjesme koje prizivaju zdravlje:
“Igraj, igraj, Lazarke,
gola, bosa, Ciganke,
ova kuća bogata,
ima dosta dukata,
i u toru ovčice,
a u kući dječice…”
Ovu pjesmu često pjevaju i dodole. Uz djevojke idu dva do tri muškarca sa štapovima da “brane” djevojke od nasrtljivaca i da nose skupljene darove. Nekad se dešavalo da se jedna od djevojaka obuče u muško i predstavlja cara Lazara. Neko na ovaj dan odlazi na rijeku da se umije, onda stavlja kamičak na nogu i baca ga što dalje govoreći: “Koliko sam ovaj kamen bacio, toliko zmija daleko od mene bila.”
Na ovaj dan se bere i cvijeće koje se ne unosi u kuću, već potopi u vodu da prenoći, a ujutru se, na Cvijeti, ukućani njome umivaju, kako bi bili zdravi tokom cijele godine. Lazareva subota slavi se i kao krsna slava, sa obavezno posnom trpezom, a ne rade se teži poslovi, prenosi Mondo.
Običaji za Cvijeti
Cvijeti se slave u svim hrišćanskim zemljama, ali kod nas naročito veselo i svečano. Cvijeti su pokretni hrišćanski praznik kojim se obilježava Hristov ulazak u Jerusalim što znači da se ovaj praznik proslavlja u zavisnosti od toga kada je Vaskrs jer se praznuje nedjelju dana ranije prije najvećeg hrišćanskog praznika.
Ovaj praznik ustanovljen je u Jerusalimu krajem IV vijeka, za uspomenu na posljednji, carski i svečani ulazak Isusa Hrista u sveti grad Jerusalim, i na posljednju nedjelju njegovog života.
Po narodnom običajnom kalendaru, dan počinje umivanjem vodom u kojoj su prethodnog dana na Vrbicu, potopeljni cvjetovi kako bi ukućani bili rumeni i zdravi. Na Cvijeti se obično bere cvijeće, ali se ne unosi u kuću, već se drži u dvorištu u posudi sa vodom. Običaj je da se tog dana mladi međusobno daruju cvijećem.
Nekada je bio rasprostranjen običaj da se na Cvijeti cijeli dan šeta okićen cvijećem. Momci su pravili bukete i nosili ih devojkama, a svaki cvijet imao je svoje značenje. Stavlja se i vrbova grančica “za brz napredak”, ponegdje dren “za zdravlje”, a djevojke stavljaju i ljubičice.
U srpskoj istoriji, na ovaj dan, narod se uvijek okupljao u radosti, ali bez veselja.
Veoma mali broj porodica na ovaj dan slavi krsnu slavu. Ponegdje se slavi kao zavetina. Vjerovalo se da na Cvijeti treba započeti neke poslove, donijeti odluke. Ljudi unose cvijeće u dom, kite kapije, ulazna vrata, drže cveće u vazi i poklanjaju ga dragim osobama.
Na Cvijeti je, drugi put od početka Velikog posta, dozvoljeno jesti ribu. Vjernici ulaze u posljednju sedmicu Vaskršnjeg posta, nedjelju stradanja, smrti i vaskrsenja sina božjeg. Od praznika Cvijeti do Duhova cvijeće se ne bere, prenosi Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu