Dakle, za samo 365 dana ostanemo bez jednog lijepog grada ljudi, od kojih većina odlazi da se više nikad ne vrati na ove prostore. Neki možda i planiraju povratak, ali tek kad odu u penziju, dok će njihova djeca i unučići zauvijek ostati tamo daleko.
Dok naši pečalbari porodice zasnivaju širom bijela svijeta ili u tuđinu odvode već rođenu djecu, naši vrtići i škole polako, ali sigurno, ostaju pusti. Sve manje je i srednjoškolaca i studenata, ali i radnika. Po svemu sudeći, biće i gore, s obzirom na to da je društvo gotovo u potpunosti diglo ruke od ovog gorućeg nacionalnog problema.
A kako zaustaviti nekog ko ovdje nema posao, ili ko cijeli mjesec dirinči za nekih 500 KM?! Nekog ko od svog poštenog i mukotrpnog rada jedva može da prehrani porodicu, odričići se svega i svačega, samo da djeca ne budu gladna.
Takvi idu, a ići će i više. I niko to ne može da im zamjeri, nego treba da im poželi srećan put.
Dok naši ljudi sa zavežljajima uspomena-jer od imetka uglavnom nemaju ništa drugo-u sve većoj mjeri idu trbuhom za kruhom, krojači njihovih sudbina se uopšte ne potresaju.
Valjda zato što ih je baš briga i za djecu, i za učenike, i za studente, i za radnike… Zato što ih interesuje samo njihovo vlastito sutra, dok o našem, osim nas samih, nema ko da se brine.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu