Istraživanje, u kojem je učestvovalo 5.701 srednjoškolac uzrasta od 15 do 17 godina iz svih krajeva Republike Srpske, pokazalo je da je vršnjačko nasilje itekako prisutno u školama, ali da mnogi tinejdžeri, po ugledu na odrasle, okreću glavu od problema, kako bi “izbjegli nevolje”.
Naime 10 odsto đaka je reklo da su bili žrtve nekog vida vršnjačkog nasilja u toku ove školske godine, dok svaki četvrti đak navodi da je tokom školovanja bar jednom bio na meti djece nasilnika.
Čak 40 odsto ispitanika je svjedočilo nasilju koje su pretrpjele njihove drugarice ili drugari.
Zanimljivi su odgovori učenika na pitanje kako su reagovali u slučajevima vršnjačkog nasilja.
“To se mene ne tiče”
– Samo sam gledao, ne tiče me se to i neću da se miješam – mudro je odgovorilo čak 35 odsto, dakle više od trećine tinejdžera.
Možda se to dešava i zbog toga što se mnogi slučajevi vršnjačkog nasilja “guraju pod tepih” i zataškavaju, što zbog “čuvanja ugleda škole”, što zbog inertnosti onih kojima je to posao, ali i nejasnih procedura i podjele odgovornosti.
A evo kako se to očituje u praksi.
Prema svjedočenju srednjoškolaca, u 51 odsto slučajeva vršnjačkog nasilja sve se završi razgovorom sa razrednikom, a u više od 30 odsto slučajeva niko ništa ne preduzme, kao da se nasilje nije ni dogodilo.
Ipak, đaci su ubijeđeni da vršnjačko nasilje treba prijaviti: skoro dvije trećine ispitanih tvrdi da bi prijavilo nasilje koje vidi ili doživi.
Većina njih bi nasilje koje se desi u školi prijavilo razredniku, dok bi svaki treći srednjoškolac o tome razgovarao sa roditeljima.
Sve ovo su, naravno, tek brojke i procenti iza kojih se kriju mučne scene, koje se svakodnevno dešavaju u učionicama, školskim hodnicima, ili na putu od škole do kuće.
Suprotno uvriježenom mišljenju, nisu za sve krivi mobilni telefoni i društvene mreže.
Sajber nasilje jeste u porastu, ali velika većina ispitanih đaka, istakla je da su najučestaliji načini maltretiranja verbalno nasilje i socijalno isključivanje, ili kako to djeca kažu, situacija kad drugari “bježe od tebe i niko s tobom neće da se druži”.
Nasilje se najčešće dešava tamo gdje bi djeca trebalo da se osjećaju sigurno i zaštićeno: u učionicama, školskim dvorištima, hodnicima, pa čak i u toaletima škola.
Skoro polovina tinejdžera koji su učestvovali u anketi navela je da su u školi učili kako prepoznati nasilje, kako reagovati u slučaju nasilnih ispada i kome nasilje prijaviti.
Međutim, interesantan je odgovor koji je na ova pitanje dalo čak 36 odsto anketiranih đaka.
–Nešto smo učili, ali nisam baš siguran šta – rekla su iskreno tinejdžeri.
Koji je dio sistema zakazao?
U instituciji Ombudsmana za djecu su svjesni su da ovo istraživanje ne može otkriti razmjere problema, ni dubinski osvjetliti fenomen vršnjačkog nasilja, ali to im, kažu, i nije bio cilj.
– Cilj je bio da pitamo djecu, da čujemo njihov glas, da saznamo kakva je njihova percepcija. Nakon tragedije u “Ribnikaru” u Beogradu mnogi su govorili o nasilju u školama i među djecom, ali najmanje su se čuli oni kojih se to najviše tiče, dakle djeca i mladi – kaže za Srpskainfo ombudsman za djecu RS Gordana Rajić.
Ona je dodala da je cilj ovog izvještaja, o kome uskoro treba da se izjasne i poslanici u Narodnoj skupštini RS, da ovaj problem postane javno vidljiviji i da se povede i javna rasprava o njemu.
– Ja bih bila najsretnija da izvještaj u Narodnoj skupštini prezentuje neko od naših mladih savjetnika, djece koja su učestvovala u njegovoj izradi – kaže Rajićeva.
Ona je istakla da je ovo prilika i da se javno prizna da imamo problem, koji se ne rješava adekvatno.
-Prije svega, mi nemamo podatke o vršnjačkom nasilju. Ministarstvo porodice bi trebalo da svake godine prikupi podatke o vršnjačkom nasilju u školama i da ih učini javnim, ali mi te podatke nemamo, niti znamo zašto je tako i koji dio sistema je zakazao – kaže Rajićeva.
Dodaje da je problem i protokol o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja.
-Protokol postoji već 10 godina, ali šta nam to vrijedi kad on nikad nije doživio punu primjenu -kaže Gordana Rajić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu