To je potpuno očekivano, ako znamo da ne mogu 24 sata biti u našem vidokrugu, a kako se ispostavilo, ne možemo biti sigurni šta se dešava kada nisu pod nadzorom.
Iako još uvijek nije poznato kako je došlo do pada djevojčice sa šestog sprata stambene zgrade, komšije su rekle da je riječ o finom djetetu za koje nikada ništa loše nisu čuli. Takođe, desetogodišnjak koji je pao sa krova vrtića, po svemu sudeći se zaigrao sa drugarom poslije škole, a njegova neopreznost rezultirala je lomom obje ruke.
Prema riječima psihologa dr Brankice Stanojević, djeca su od samog rođenja opremljena određenim urođenim mehanizmima čija je svrha zaštita od povrijeđivanja i stradanja.
– Uz urođene strahove na ugrožavajuće draži, kao što je strah od gubitka podloge ili jakog zvuka, kako dijete sazrijeva i kako polako raste i obim aktivnosti u koje se ono uključuje (pa time i vrsta i broj potencijalnih opasnosti), postepeno se povećavaju i proširuju mogućnosti zaštite. Ovi oblici zaštite stiču se kroz iskustva, odnosno učenjem – kaže dr Stanojević.
Prema njenim riječima, primjer za to je da će dijete zaobilaziti peć ako je prethodno opeklo prste na njoj ili će bježati od psa koji je lajao na njega. Dakle, ono će na osnovu direktnog ličnog iskustva razviti zaštitni mehanizam.
Pretjerano zabrinuti roditelji formiraju pretjerano brižnu djecu
– U ovom periodu bitno je i učenje po modelu u okviru koga dijete zapaža reakcije odraslih i usaglašava se sa njima. Ako je jedan od roditelja uplašen ili uznemiren u nekoj situaciji, ta reakcija se može prenijeti na dijete i izazvati slično osjećanje u njemu pa će shodno tome biti i djetetovo ponašanje – objašnjava doktorka, navodeći da pretjerano zabrinuti roditelji formiraju pretjerano brižnu djecu.
U daljem razvoju, navodi sagovornica, polako će se u proces zaštićivanja uključiti i složeniji kognitivni procesi pa će dijete moći da razumije i bez konkretnog ličnog doživljavanja, samo na osnovu objašnjenja i razgovora sa drugom osobom, da je nešto opasno i da se od toga treba štiti na određeni način.
Na kraju, u nekim još kasnijim godinama djetinjstva, dijete i samo može da dođe do izvjesnih informacija o različitim opasnostima – čitanjem, preko interneta i slično.
Kod dece slabija kontrola impulsa
Kontrola ili inhibicija impulsa je vezana za stepen razvoja, a to u principu znači da djeca imaju slabije razvijenu sposobnost da odlože potrebu za trenutnim zadovoljenjem neke potrebe ili namjere.
– U principu djeca imaju slabije razvijene ove funkcije, tj. one se razvijaju postepeno i vrlo dugo i dostižu svoj puni potencijal tek poslije adolescencije. Zato je djeci teže nego odraslima da uspostave kontrolu sopstvenog ponašanja, planiraju svoje aktivnosti i procjenjuju posljedice sopstvenih postupaka – navodi sagovornica Blica.
To je uobičajeno za dječiji uzrast, ali neka djeca imaju poseban problem koji se odnosi na nemogućnost kontrole svog djelovanja i tada govorimo o impulsivnom ponašanju.
Najčešće prvo urade, pa onda misle o svom postupku
– To su djeca koja prvo urade nešto pa onda razmisle o tome. Ona nisu u stanju da za trenutak odlože svoju reakciju, procjene situaciju pa onda na osnovu toga odreaguju. Kada ih pitate zašto su uradila nešto opasno uglavnom ne mogu da daju obrazloženje mada mogu vrlo lijepo da objasne teoretski šta treba a šta ne treba raditi – kaže dr Stanojević.
Kako navodi, roditelji i nastavnici ih često opisuju kao djecu koja “ne znaju za strah”, učestalo im se dešavaju različite povrede i velika je vjerovatnoća je da će upasti u rizične situacije.
– Ovdje treba naglasiti da je u pitanju urođena dispozicija ka takvom ponašanju i da nije rezultat neodgovarajućeg vaspitanja djeteta. Iako se često tretira kao neposlušnost ili nevaspitanost, u suštini je razvojni problem. Roditelji ove djece kažu da su svašta pokušavali da to promijene, ali da ništa nije dalo rezultate – navodi doktorka i naglašava da je takvoj djeci potrebno pružiti stručnu podršku u smislu učenja kontrole sopstvenih impulsa i smanjenja rizičnog ponašanja.
– Impulsivno ponašanje može da se pojavi u različitim intenzitetima i često se teško otkriva – upozorava sagovornica.
Osim toga, kod neke djece izvor rizičnog ponašanja može da bude u nedovoljnoj razvijenosti intelektualnih funkcija. Takva djeca imaju teškoću da procijene situaciju, prepoznaju opasnost i da onda odreaguju na adekvatan način. Ovo se posebno odnosi na situacije koje su za dijete potpuno nove.
U potrazi za tuđim odobravanjem direktno u opasnost
Treća grupa djece koja mogu da imaju problem u vezi sopstvenog zaštitnog ponašanja jesu djeca koja nisu razvila u dovoljnoj mjeri sopstvenu nezavisnost i samostalnost i mogu da imaju veoma nizak nivo samopouzdanja.
– To su djeca koja lako prihvataju autoritet drugog, očajnički žele da budu prihvaćena od strane neke vršnjačke grupe i iz straha da ne budu odbačena nekritički prihvataju zahtjeve druge djece čak i po cijenu sopstvene ugroženosti – objašnjava dr Stanojević.
Prema njenim riječima, kod ovakve djece vjerovatno je da postoji emocionalna nestabilnost, pojačana anksioznost ili neki nerazrešeni emocionalni konflikt i kod njih je, inače prirodna potreba da se bude dio vršnjačke grupe, prenaglašena.
– Takva djeca često potiču iz emocionalno disfunkcionalnih porodica. Ovakav oblik ponašanja češće se sreće u adolescenciji mada nije rijedak ni na mlađim uzrastima – navodi ova psihološkinja.
Prevelika zaštita djecu čini potencijalnim žrtvama
Kako objašnjava doktorka Stanojević, još jedan izvor potencijalno rizičnog ponašanja može da bude i prezaštićivanje djece od strane roditelja. U takvim slučajevima roditelj preuzima kompletnu odgovornost za bezbjednost djeteta ne dajući mu mogućnost da se ono u tome postepeno osamostaljuje i stiče ovu vještinu (jedan od primjera je i stalno nekritično elektronsko nadgledanje djeteta).
Takav roditelj stalno govori djetetu šta konkretno da radi a šta ne iako bi dijete već samo to trebalo da sprovodi. Dijete onda očekuje da će uvijek neko drugi voditi računa o njemu, ne obraća pažnju na sopstvenu zaštitu i kad se nađe samo u rizičnoj situaciji jednostavno ne zna šta treba da radi, piše Blic.
– Društvene mreže koriste ove vrste slabosti kod djece i zloupotrebljavaju ih kroz takozvane izazove. Kad se analizira ko je bio žrtva ovakvih “izazova” uglavnom se ustanovi da je to dijete iz jedne od ovih kategorija – tvrdi sagovornica.
Nije dovoljno reći samo “pazi šta radiš”
Kako savjetuje doktorka Brankica Stanojević, u procesu učenja bezbjednog ponašanja treba se oslanjati na sve pomenute oblike učenja.
– Što su djeca starija treba sve više uključivati složenije oblike edukacije ali i učenje konkretnih vještina i procedura. Nije dovoljno samo reći “vodi računa” ili “pazi šta radiš” već treba podučavati djecu i šta uraditi u konkretnoj situaciji.
Ipak, kako sagovornica Blica napominje, u najvećem broju slučajeva rizična ponašanja jesu simptom navedenih razvojnih ili emocionalnih problema koje djeca imaju pa bi onda trebalo pravovremeno otklanjati uzroke.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu