Jedni tvrde da država pomaže onima koji posluju u sivoj zoni i da će sada ozakoniti svoje poslovanje, prestati isplaćivati plate na ruke, a da radnici faktički neće osjetiti deblji novčanik. Drugi, pak, kažu da je svako rasterećenje privrede dobro došlo, ali se čini da predloženi zakon, bez obzira na dobre namjere predlagača, zapravo neće nešto popraviti standard radnika.
Ovdje je veći problem što je država priznala da nema mehanizme da suzbije nezakonit rad onih poslodavaca koji je zakidaju, već je morala da smisli zakonsko podsticajno rješenje da ih primora da izađu iz sive zone, a pri tom će ih još nagraditi vraćajujući im dio poreza i doprinosa.
Naravno da je zato opravdano da se oni koji posluju svih ovih godina legalno, plaćajući poprilično visoke poreze i doprinose državi, a radnicima redovno plate, sada bune. Naravno da su očekivali kazne za nelojalnu konkurenciju, a ne da im država pomaže.
Dokaz za ove tvrdnje je da čak 40 odsto zaposlenih zvanično prima platu manju od 600 konvertibilnih maraka. Činjenica je da imamo niska primanja, ali je nemoguće da toliko radnika prima izuzetno niske, ispodprosječne plate. S tim se svi slažu i taj problem se konstatuje već godinama i na tome se problem završava.
Cilj podsticaja je, kako tvrdi predlagač, pokušaj zaustavljanja odliva radnog kadra. Zaista, Vlada ima dobru namjeru, ali ta namjera bi trebalo da bude realizovana sistemskim rješenjima. Dovoljno je da institucije rade svoj posao.
Može država da uvede i duplu platu nekim stručnjacima, ali to njemu više neće ništa značiti ako mu se raznorazne inspekcije proglašavaju nenadležnima kada hoće da prijavi problem u naselju u kojem živi, kada svaki dan do posla vozi po rupama, kada mora da urgira da posao obave oni koje i plaća za to…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu