Sudbine

Stigli i do Ognjene zemlje: Ovi Banjalučani putuju uprkos koroni, čak i kad nemaju novaca (FOTO)

Neki od njih su stigli do čak do Ognjene zemlje, drugi se drže dobre stare Evrope, ali zajedničko im je to da putuju i uživaju u putovanjima. I svi su na svoja očaravajuća, uzbudljiva, ponekad i uvrnuta putešestvija, krenuli iz Banjaluke.

Stigli i do Ognjene zemlje: Ovi Banjalučani putuju uprkos koroni, čak i kad nemaju novaca (FOTO)
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Bilo da putuju avionom, brodom, biciklom ili autostopom, ovi Banjalučani poručuju da za putovanja nije bitno stanje na bankovnoj kartici ili u novčaniku. Presudna je radoznalost i zrno hrabrosti.

Najpoznatiji banjalučki hodoljubac, Robert Dacešin, uistinu je svjetski putnik. Posjetio je 75 zemalja na svim kontinentima. Kaže, za sada. Jer Robi, kako ga zovu prijatelji, od putovanja ne odustaje. Čak ni u doba korone. To je, naprosto, njegova strast i način života.

– Sada putujem čak više nego ranije. Prošle godine sam, uprkos pandemiji, obišao 18 zemalja i, hvala bogu, ostao zdrav. Jeste da ima “cimanja” s testovima, vakcinama i potvrdama, ali nema puno turista, pa nema ni gužve, i zato je, na neki način, čak lakše putovati – kaže Robert za Srpskainfo.

Potvrdio je da je vakcinisan i da poštuje sve epidemiološke mjere u zemljama u koje putuje.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Ovih dana Robert na kruzeru krstari Karibima. Dok se mi smrzavamo, Robert uživa u sunčanim ostrvima Aruba, Kurasao, Sveta Lucija i Sveti Kits i Nevis, na destinacijama koje su “rezervisane” za bogate američke turiste.

Ali, Robert nije bogataš, bar ne u materijalnom smislu. A nije ni turista. On je ostvario san mnogih zaljubljenika u putovanja: da putujući zarađuje, za naredna putovanja.

– Ovdje na Karibima snimam materijal za svoje video filmove i, naravno, uživam. Posjetio sam, na ovom putovanju, i Njujork i Portoriko. Uostalom, sve ćete to uskoro vidjeti, biće, vjerujem, zanimljivo – poručio je Robert čitaocima Srpskainfo.

I njegova prethodna putovanja u doba korone pobudila su veliko interesovanje javnosti.

Kada su svi sa strepnjom iščekivali vijesti iz južne Azije i zbog kovid pandemije se držali svojih fotelja i televizora, Robert se zaputio u Pakistan. Putovao je ovom živopisnom zemljom, slikajući se s porukom “Mama, dobro sam”, ispisanom na parčetu kartona.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO:
FOTO:

– Pakistan nije zemlja terorista, siromašnih i neobrazovanih ljudi. Nakon 12 dana boravka u toj zemlji shvatio sam da narod Pakistana ima veliko srce – kaže Robert.

I prijateljima i novinarima naširoko je pričao kako su ga nepoznati ljudi u Islamabadu zvali na večeru, poklanjali mu karte za muzej i u četiri ujutru ga, po ciči zimi, vozili na autobusku stanicu, da posjeti zabačene i svijetu nepoznate predjele Pakistana. I kako su mu i djeca i odrasli prilazili da se slikaju s njim i prozbore koju lijepu riječ.

Kada su svi sa strepnjom iščekivali vijesti iz Ukrajine, Robert se zaputio u ovu zemlju, da na licu mjesta vidi kako žive Ukrajinci, čemu se nadaju, šta ih raduje.

Očaran Kijevom, njegovim impozantnim starim hramovima, širokim ulicama i pješčanim plažama na Dnjepru, Robert se pitao zašto u ovom gradu nema više turista.

Posebno ga je impresionirala glavna kijevska ulica, Hreščatik, koja je duga tek nešto više od kilometra, ali je zato široka impresivnih 100 metara.

– U Kijevu, kao i u Lavovu, kafići, ulice i tržni centri su u vrijeme mog boravka, prije mesec dana, bili puni. Izgledalo je da su ljudi raspoloženi i da je sve u redu. Tek kada biste ih pitali kakva je situacija i da li će biti rata, zaćutali bi i zamislili se – priča Robert.

Aleksandar Gluvić, snimatelj i novinar iz Banjaluke, nije svjetski putnik. Dobro, mlad je, možda će to postati. Svjetski, dakle, nije, ali jeste evropski putnik, i to sa impresivnim iskustvom.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Proslavio se kada je, prije četiri godine, takoreći bez novca, prokrstario kroz 11 evropskih država.

– Izašao sam na kružni tok na Petrićevcu i krenuo. I stigao do Španije – priča Aleksandar.

Putovao je autostopom. U Braunšvajgu je spavao na željezničkoj stanici, u Parizu na ulici, u podnožju Ajfelovog tornja. U Španiji se družio sa beskućnikom, koji je prosio za drogu i alkohol i živeći na ulici pobijedio tešku bolest, te naučio tri jezika.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

U kovid dobu Aleksandar se drži, uglavnom, regiona, ali od putovanja ne odustaje.

Prošlog ljeta je tako prokrstario Istrom, posjetio Rijeku i Novi Vinodolski, a da nije kročio u autobus ili voz. Nijednu noć nije spavao u hotelu.

Snimio je nekoliko video klipova u kojima objašnjava kako putovati autostopom, kako savladati kovid prepreke na granicama, gdje besplatno spavati, kako sa što manje troška obezbijediti hranu i kako održavati higijenu kada nemaš na raspolaganju kupatilo.

– Sve se to može. Važno je samo savladati strah. Strah je ona unutrašnja kočnica, koja nas drži prikovane za jedno mjesto – objašnjava Aleksandar.

Ni banjalučki fotograf i dizjaner Boris Čikić, očigledno, nema problema s „kočnicama u glavi“. Dobro, ponekad mu život zakomplikuju kočnice na njegovom biciklu, ali to se da popraviti.

Boris je na biciklu prokrstario cijeli Balkan i obišao mnoge evropske zemlje. Prije nekoliko godina je, zajedno sa sugrađanima Tihomirom i Miodragom Dakićem, samo u jednoj turi, na dva točka prošpartao 700 kilometara od Berlina do Amsterdama.

Na tom putovanju je, uživajući u njemačkim i holandskim gradovima i krajolicima, za nezaboravnih 35 dana potrošio samo 300 evra.

I danas svaki slobodan trenutak provodi na putu, ali u granicama BiH.

Uživa u prirodi, na rijekama, u šumi, na planini, a toga u našoj zemlji, kaže, ima na pretek.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

– Nisam putovao izvan BiH, zbog maltretiranja s papirima, kovid pasošima, brojnim, često besmislenim, formalnostima na granicama. Zašto sve to trpjeti kad samo u okolini Banjaluke, u krugu od pedesetak kilometara, imamo prelijepa jezera, planine, rijeke, vodopade. Tužno je što hiljadama Banjalučana prođe vijek, a da ne vide ništa od toga – kaže Boris za Srpskainfo.

Da bi narodu pokazali da ne moraju putovati preko sedam mora i okeana da bi uživali u ljepotama i izazovima, banjalučki hodoljupci na društvenim mrežama objavljuju fotografije, video klipove i preporuke za putovanja po BiH.

Tako je Robert Dacešin, onaj s početka naše priče, koji je proputovao 75 svjetskih država, za sada, nedavno objavio spisak 10 skrivenih bisera BiH.

Na njegovom popisu su Vaganska pećina i Janjske Otoke kod Šipova, planina Borja kod Teslića, vodopad Bliha nadomak Sanskog Mosta, srednjevjekovni dvorac Ostrožac kod Cazina, Pecka kod Mrkonjić Grada.

Na sva ova mjesta može se stići bez kovid potvrda, za sat, ili, maksimalno, dva sata vožnje od Banjaluke. Jest da je gorivo poskupjelo, ali ipak, za ovakve avanture ne treba imati mnogo novca. Važno je samo reći: tri, dva, jedan, kreni!

Osvajači sedam svjetskih vrhova

Među banjalučkim svjetskim putnicima posebno mjesto zauzimaju planinari alpinisti Miroslav Bundalo i Miroslav Trivić. U namjeri da osvoje sedam najviših planinskih vrhova na sedam kontinenata doživjeli su brojne neverovatne pustolovine.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Kao kauč surferi spavali su u dnevnim sobama svojih domaćina širom svijeta, upoznali Albanca iz Makedonije, Ulbera Feratija, koji odavno živi u SAD i koji ih je odveo kući i počastio domaćom hranom i “razgovorom na srpskohrvatskom”.

Na Akonkagvi su spasili iscrpljenog japanskog alpinistu Juna Igarašija, s kojim su kasnije putovali sve do Patagonije i Ognjene zemlje, spavajući pod šatorima i dijeleći hranu. Jun im je poklonio čokoladu iz Fukušime, koju su u slast pojeli. Bez posljedica.

U San Francisku je Miroslav Bundalo, sa slomljenom nogom, na biciklu obilazio gradske znamenitosti.

A na vrhu Kilimandžara, krova Afrike, dva Miroslava su se ponosno slikala sa zastavom Banjaluke.

Banjalučanke u Čileu

Neki Banjalučani putuju, putuju, pa se vrate. A neke Banjalučanke otputuju, čak do Čilea, i tamo – ostanu. Jedna od njih je Mirjana Rakić, udata Insusnsa.

Čitaoci još pamte, kako se prije pet godina ova simpatična ekologinja i prevoditeljica za španski jezik u Hramu Hrista Spasitelja u Banjaluci udala za svog izabranika, pukovnika Vojske Čilea, Martina Insusnsa, sa kojim je, specijalno za tu priliku, doputovala iz Santijago de Čilea, gdje su prethodno obavili građansko vjenčanje. Njihov sin, Martin Petar Insunsa Rakić, bio je beba kada je istog dana, u istom pravoslavnom hramu, kršten. Danas je Martin Petar već veliki dječak, a njegova majka iskusna čileanska snaha.

Ali, Mirjana nije jedina. U prestolnici Čilea žive i Banjalučanke Nina Ošap, Vanesa i Larisa Grbić. Njih je u daleki Santijago dovela potraga za poslom. Ali, ni one nisu jedine.

– Ovdje u Čileu živi dvadesetak naših djevojaka i žena iz Banjaluke, Bihaća, Prnjavora, Prijedora i iz Srbije. Imamo svoju grupu na Fejsbuku i družimo se. Ponekad uživo, češće onlajn – kaže za Srpskainfo Mirjana Rakić Insusnsa.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu