Ona je, gostujući danas u programu TV Gradiške, uživo, napunila jedan životni vijek i zakoračila u drugi. Vitalna je i zdrava, pokretna i vrijedna. Ni sada, kaže, ne odustaje od poslova u kući i u bašti.
– Baš ste me iznenadili i obradovali. Tako brzo je prošlo a radila sam mnogo, ratovala, orala, kopala, kuće zidala, nema posla kojim se nisam bavila. U ratu sam tifus preboljela, teško živjela, djecu porodila, muža i druge meni drage osobe sahranila ali se nisam predala. Uvijek sam tražila, bar malo dobroga u svome životu, i izborila se. Nisam nikada razmišljala o lošem, nisam bila pesimista, kako se to kaže, nego na život i ljude gledala pozitivno a omladinu savjetovala da se vole, poštuju, da lijepo zbore i da se ne mrze, bez obzira na vjeru, naciju, imovno stanje i ostale razlike – kazala je Jelka, nakon što je ugasila svjećice. Njen domaćin u studiju, Sanja Subotić Cumbo bila je znatiželjna a Jelka veoma razgovorljiva.
Partizanska bolničarka i ratnik slavnih jedinica, Pete kozarske i Jedanaeste krajiške brigade NOB, invalid Drugog svjetskog rata, kazala je da vjerno čuva ordenje i uspomene davnog vojevanja.
Pohvalila se da i sada čuva pušku koju je zarobila 1942. godine u Dragotinji, gdje je i ranjena. U borbi kada su partizani minirali prugu kojom je naišao njemački oklopni voz, pogođena je u nogu ali se oporavila nošena nadom u bolji život, u slobodu, vjerom da i ona učestvuje u izgradnji humanijeg društva, tolerantne zajednice svih naroda i narodnosti.
Ona je u šesnaestoj godini osjetila strahote okupatorske čizme na Kozari i u logorima smrti Jasenovcu i Staroj Gradiški. U Drugom svjetskom ratu, u borbi za slobodu Jelka je pregazila mnoge vrleti, probijala se kroz njemački obruč, ustaške straže, predvodila omladinu svoga kraja na putu do konačnog oslobođenja od okupatora, previjala rane ratnih drugova i drugarica.
– Imam Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom i Medalju za hrabrost a pokojni suprug Mihajlo je bio prvoborac, čuvam i njegovu Spomenicu 1941. To su moje uspomene, dokaz da smo oboje bili u istom stroju, gazili ka istom cilju. Petoro djece sama sam podizala i vaspitavala u duhu slobodarskih ubjeđenja – odlučno je svoju životnu priču, odmotavala Jelka Dojčinović, rođena 5. marta 1923. godine. Ipak, mnoga svjedočenja i razgovore, počinje ratnim sjećanjima.
– Uvijek je bilo teško, ponekad je to izgledalo nemoguće ali sam bila mlada, odlučna, samouvjerena. Sa stričevkom Lepom Pejić pobjegla sam iz Jasenovca 1942. godine jer sam vjerovala u život, u našu pobjedu. Takva nepokolebljivost i jasan životni cilj vodili su me i kasnije, kada sam se borila da na pravi put izvedem kćerke Milju, Rosu, Danicu, Nadu i sina Dragoju – objasnila je baka Jelka koja se hvali sa osam unučadi, petnaestoro praunučadi, četvoro čukununuka.
Ipak, nezaobilazna tema svih razgovora je njen bivši komandant Josip Broz Tito.
– Kada bih moglo, pristajem da mi neka viša sila oduzme život i da me sahrane, da me u grobnicu polegnu a da Tito ustane, da vrati državu za koju smo se borili, koja je bila ponos njenih naroda i cijelog svijeta. Mene neka sahrane gdje hoće, ne moraju u Kuću cvijeća kao njega nego najbliže seosko groblje – objašnjava Jelka privrženost idealima za koje se borila, u ratu u kojem je poginulo 25 njenih najbližih srodnika. Tita je, dodaje, upoznala 1942. godine, u ilegali, kada je bila bolničarka a u slobodno vrijeme, a kada utihnu ofanzive, sadila luk po proplancima, da ima za borce.
– Meni danas mladi ne vjeruju ni da sam upoznala Tita niti da me 1932. godine, od teške boljke izliječio doktor Mladen Stojanović, u Prijedoru – upozorava Jelka na sumnjičavost mladih generacija prema tekovinama NOB-a.
Politika i zloba
Žali zbog loših odnosa u društvu, sujete i zlobe među ljudima, stalnih svađa, nesloge…
– To nije dobro. Sramota je svađati se na sjednicama koje gledam, ružno govoriti jedni drugima a naroda se niko ne stidi. Da sam neka vlast, naredila bih ovim poslanicima i političarima da zasuču rukave a iz Skupštine sve istjerala. Muškarce treba poslati da oru njive, beru voće, jabuka ima neobranih na sve strane, dati zadatak da siju, žanju, kupe grane po šumi, krešu međe pored puta. Žene, ove političarke koje se međusobno ogovaraju a narod ih gleda, natjerala bih da peru suđe, čuvaju djecu, okopavaju bašte, prebiraju grah, luk, brezovim metlama da metu ulice pune lišća, umjesto što sjede u i svađaju se za velike plate. Kod Tita to tako nije moglo da se radi – zaključuje Jelka Dojčinović, živa knjiga istorije podgradačkog kraja i slavne Kozare.
Heroj Jaruga
Jelka Dojčinović kaže da je njena djevojačka simpatija u ratu bio narodni heroj Stojan Grujičić Jaruga. Pamti i dan njegovog teškog ranjavanja. Bilo je to 28. septembra 1944. godine.
– Bio je zgodan, stasit… U borbama je ostao bez obje šake. Njegov odlazak na liječenje nas je rastavio. Mnogo godina kasnije, kada je došao u Podgradce, vidjevši me, raširio je ruke i rekao, gdje si ljubavi moja, što me ostavi. Oboje smo plakali i sjetili se lijepih ratnih uspomena – veli ova krepka starica. Njen suprug Mihajlo umro je 1963. godine a ona je udovica punih šezdeset godina. Živi u istom domaćinstvu sa sinom Dragojom i i njegovom višečlanom porodicom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu