Prenosimo potresnu ispovijest Nade Bodiroga, kćerke Teodora (1919) i Danice (1924) Samardžija, čiji su životi nasilno prekinuti u jednom od najmračnijih poglavlja novije istorije tokom hrvatske akcije “Oluja” u avgustu 1995. godine.
Njeni roditelji, mirni starci iz Slavskog Polja kod Vrginmosta, ostali su u svojoj kući vjerujući u obećanje nekadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o bezbjednosti za civile.
Umjesto zaštite, dočekali su stravičnu smrt – živi su spaljeni na pragu vlastite kuće.
Nada Bodiroga svjedočila je za Memorijalni centar Republike Srpske o sudbini svojih roditelja, koji su ubijeni 7. avgusta 1995. u akciji “Oluja”.
Teodor je u Drugom svjetskom ratu bio logoraš u Njemačkoj gdje je proveo četiri godine, te je jednom prilikom izjavio da ako je mogao u Njemačkoj da preživi logor, može i u Hrvatskoj.
Kada je počela operacija “Oluja”, cijelo Slavsko Polje se 6. avgusta pridružilo izbjegličkoj koloni.
Teodor i Danica su spakovali svoje stvari i spremili se da krenu, kada je Teodor preko malog tranzistora čuo proglas predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana u kojem je garantovana sigurnost svima onima koji nisu činili ratne zločine.
Teodor, koji nije imao muške djece i kome niko nije učestvovao u ratu niti bio pripadnik Srpske Vojske Krajine, odlučio je tada da neće krenuti u izbjegličku kolonu, već da će ostati kod kuće.
Tada počinje Nadina agonija u potrazi za informacijama, da li su njeni roditelji i dalje živi, da li su se možda u nekom trenutku priključili nekoj izbjegličkoj koloni ili ne.
Nada borba traje i danas
Dobila je nakon nekoliko dana informacije da su joj roditelji ostali u selu, ali i dalje nije imala kontakt sa njima.
Onda je jednom prilikom u dnevnom listu “Politika” pročitala izvještaj Hrvatskog helsinškog odbora, da su pripadnici hrvatske vojske, kada su ušli u selo Slavsko Polje, zatekli Teodora i Danicu Samardžiju na svom kućnom pragu, zapalili njihovu kuću i njih žive gurnuli u vatru.
Zatim kreće Nadina borba da dođe do posmrtnih ostataka roditelja, da bi ih sahranila dostojanstveno. Ta borba traje do danas.
– Otac je radio na željeznici, otišao u penziju i uživali su u toj penziji, bavili se malo poljoprivredom, sve do 1991. godine, kada je počeo rat u Hrvatskoj. Od tad se sve promijenilo, nisu više dobijali penziju, mučili su se, radili koliko su mogli, a mi smo ih posjećivali i pomagali. Tješila sam ih da će sve to brzo proći, da neće biti strašno i da nisu nikome ništa krivi. Nisu imali muške djece, niko od nas nije učestvovao u ratu. Moj otac je u Drugom svjetskom ratu preživio logor u Njemačkoj i stalno je govorio: „Kad sam preživio logor, preživjeću i ovo, biće sve u redu”. Tako je bilo sve do 5. avgusta 1995. godine, kada je počeo egzodus srpskog naroda u Hrvatskoj – dio je svjedočenja Nade Bodiroga.
Kompletno svjedočenje možete pogledati u videu.
– Svjedočenje Nade Bodiroge predstavlja potresnu ličnu i porodičnu priču o stradanju srpskih civila u ratu, te poziva na očuvanje istine i sjećanja na nevino ubijene. Svako pojedinačno sjećanje gradi mozaik našeg kolektivnog identiteta i čuva istinu od zaborava – istakao je direktor Memorijalnog centra Republike Srpske, Denis Bojić.
Memorijalni centar Republike Srpske poziva sve članove porodica poginulih i nestalih civila i vojnika iz Odbrambeno-otadžbinskog rata da podijele svoje svjedočanstvo, te da na taj način trajno sačuvaju sjećanje na svoje najmilije.
Svi koji žele da ostave svjedočenje mogu nas kontaktirati putem imejl adrese: [email protected] ili putem broja telefona: 051/222-999.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.