Svoj mir danas je pronašao u Smederevu, bježeći od praznog stana i bolnih uspomena, a njegova životna priča nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Najteži trenutak u Željkovom životu dogodio se kobnog 15. juna 1991. godine, kada je nakon završene emisije krenuo u Niš da vodi humanitarni koncert za izgradnju dječje bolnice. Automobil u kom se nalazio sletio je sa oštećenog puta, a u ovoj stravičnoj nesreći poginuli su muzički urednik Radio Beograda Marjan Karan i mladi vozač Jovica Mitić.
– Išli smo brzo, žurili da stignemo i kada smo prešli u srednju traku, koja je sva bila izraubovana od kamiona, poletjeli smo krajnje desno, dotakli travu, meko tlo, odletili opet lijevo nazad sve do prve trake i “huuu”. Samo se čuo ventilator, još malo polomljenog stakla i kraj. Mislim da je vječnost prošla dok su ljudi izašli iz kola i probali da nam pomognu – priseća se Željko najcrnjeg dana u svom životu i dodaje da i danas zahvaljuje Bogu što je preživio.
Kada je dovezen u bolnicu, lice mu je bilo neprepoznatljivo od krvi i udaraca po asfaltu, kuk je potpuno izletio iz ležišta, noga mu je lelujala, imao je prelomljenu lopaticu, a ruka mu je bila nepokretna naredna tri mjeseca.
– Šest i po narednih mjeseci bio sam nepokretan, ali sam se borio iz sve snage, kad sam mogao, vježbao bez predaha i zato sam zahvalan i danas osoblju bolnice iz Smederevske Palanke (udes se dogodio kod obližnjeg Starog Sela), Reumatološkog instituta u Beogradu i Seltersu u Mladenovcu. Sati i sati vježbe uz strpljive ljekare i fizioterapeute urodili su plodom. “Ljudi, ja hodam”, tako sam rekao kad su me prvi put stavili u bazen Seltersa – prisjeća se on.
Udarci ispod pojasa i bolni gubici
Iako se borio da radi čak i u invalidskim kolicima i na štakama, doživio je težak udarac kada je, bez mnogo objašnjenja, skinut sa svoje emisije na televiziji. Usledila su dodatna podmetanja onih koji su mu radili iza leđa.
Ipak, najveću tugu donijeli su mu odlasci najbližih, prije svega majke o kojoj je brinuo danonoćno poslednjih osam godina njenog života, sve dok nije preminula u svom krevetu, okružena porodicom. Suočen sa samoćom u praznom porodičnom stanu na Zvezdari u kom je sve podsjećalo na gubitke, doneo je odluku da sve proda i preseli se kraj Dunava.
– Odlaskom roditelja umire deo tebe, više niko ne pita gde si, kad se vraćaš s puta, treba li nešto da se spremi – iskreno i sa bolom u grudima priznaje Stefanović.
Za ljubav (ni)je kasno
Željko je inače bivši suprug pjevačice Maje Marijane sa kojom ima kćerku. On ističe da veoma voli dom i porodicu i da bi, da može ponovo da se rodi, volio da ima petoro ili šestoro dece. Na pitanje o tome da li u njegovom mirnom životu u Smederevu ima mesta za novu ljubav i “bolju polovinu”, Željko odgovara iskreno, sa dozom skepse.
– Dobro, možda neka bolja polovina, kažu da za ljubav nije kasno, ali sumnjam da će se pojaviti neka koja, kao ja, voli da ide na izložbe, u pozorište, na fudbalske utakmice – zaključuje Željko, pomiren sa sudbinom, dodajući da i dalje ima dovoljno snage da se bori i dovoljno vatre u srcu da voli život.
Podsjetimo, on je u januaru ove godine simbolično proslavio godišnjicu razvoda od Maje Marijane i uputio joj javnu čestitku. Oni su se razveli prije 26 godina, prenosi Kurir.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.