Prije nego što je postao jedan od najvoljenijih glumaca bivše Jugoslavije, Milenković je završio Višu pedagošku školu i radio kao nastavnik književnosti u Nišu. Ipak, glumački poziv ga je privukao na drugačiji put, a svoje početke i spajanje ovih dveju ljubavi opisao je sljedećim riječima:
– U pozorištu je drugačije, vrijeme duže traje. Prvo se predstava sprema, ekipa se uigrava i onda se izađe pred publiku. A to što sam završio književnost, tako je moralo da bude. Tada nije postojala Akademija za pozorište, a glumci su angažovani iz amaterskih družina. Studirajući književnost, izučavao sam istovremeno i glumački zanat.
Od književnosti do glumačkih visina
Svoju karijeru je počeo u rodnom gradu 1947. godine, da bi 1952. prešao u Beogradsko dramsko pozorište, gdje je u kontinuitetu nastupao gotovo četiri decenije. Publika ga najviše pamti po televizijskim ostvarenjima kao što su „Vruć vetar”, „Srećni ljudi”, „Ljubav na seoski način” i „Porodično blago”, ali i po filmovima poput „Davitelj protiv davitelja”, „Žuta” i „Sok od šljiva”.
O kompleksnosti uloga koje su mu obilježile karijeru, isticao je:
– Mislim da se pamti Soća Šurdilović iz ‘Vrućeg vetra’. On je za mene, iako je bio tvrdica, sinonim domaćina južnjačkog temperamenta, čovjeka koji se nosi sa surovim životom. Onda, gazda Cvetko iz ‘Ljubav na seoski način’, i mudar i vispren i spreman na svaku priliku. Svi ti kompleksni likovi imali su i svoje mane. Trebalo je odbraniti te mane i opravdati vrline. Kao u životu.
Takođe, posebnu naklonost gajio je prema liku Garca iz serije „Srećni ljudi”:
– Garac mi je jako drag lik, jer je vrijedan čovek, ali gubitnik. Hvala piscima, Siniši i Ljiljani, jer je lik baš pisan po mojoj mjeri. U mnogim segmentima mog ličnog života nalazi se baš taj Garac, naravno izuzimajući lični, porodični život. Jako sam ga zavolio od prvog trenutka.
Penzionerski dani u sjenci siromaštva
Uprkos velikom uspjehu i broju uloga, Milenković je pod stare dane živio u velikoj nemaštini, uslovima koji su ga podsjećali na njegovo siromašno djetinjstvo. O svojim posljednjim godinama, s tugom je posvjedočio:
– Penziju sam dočekao u siromaštvu, sumorno i nezasluženo. Sve se svelo na jednu bijednu glumačku penziju. Nema nedjelje da mi unuk ne dođe na ručak. Kćerka i unuk me paze, brižni su i unuk mi se zove Žika Milenković. I mislim da nema razloga da se postidi tog imena. U penzionerskim danima zbog nemaštine nisam mogao ni da kuvam svakog dana, nego po potrebi.
– I djetinjstvo je provodio u siromaštvu. Kaže da nisu imali za obrok svakog dana, samo nedjeljom, kad majka napravi tepsiju pite, pa nam podijeli na šest jednakih dijelova, da niko ne legne gladan. Pamtim te dane, mislio sam da su prošlost, a evo i sad me to dočekalo u penziji.
Žika Milenković napustio nas je 18. marta 2008. godine, ali je svojim radom i brojnim briljantno odigranim ulogama obezbijedio sebi trajno mjesto u srcima gledalaca, prenosi Blic.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.