Od svih koji se ovih dana, kada pandemija u jeku, testiraju zbog simptoma bolesti koje osjećaju, a ima ih na stotine svakodnevno, oko polovine je pozitivno, tako da je broj novooboljelih često za samo 24 sata veći i za 500..
Dr Katarina Pavlović je anesteziolog, i jedna od junaka borbe protiv kovida, jer je od samog početka pandemije u „crvenoj zoni“ i na najtežem mjestu, u intenzivnoj njezi u kojoj se bori za živote najugroženijih. Ona je i samohrana majka sina od šest godina, koja je dobrovoljno ušla u rat sa epidemijom.
– Ne mogu da razumem da je i danas nekome teško da nosi masku, poslije devet mjeseci strašne borbe koju vodimo… Mi ljekari radeći sa kovid pacijentima ugrožavamo i sebe, i svoje porodice, i kada izađemo sa posla vidimo potpuno neozbiljne ljude…Radi se o jako teškoj i kapricioznoj bolesti, nema ni naznaka kada će doći kraj epidemiji. Nema lijeka ni vakcine, a opet nema bolesti koju je lakše sprečiti. Pranje ruku, nošenje maske i distanca je dovoljna. Dešava se da nam strada čitava populacija, jer je ugrožen i nekovid dio zdravstva. Sada je i 80 odsto zaposlenih angažovano da radi sa kovid pacijentima. Mi ne možemo da spriječimo infarkt, šlog, maligne bolesti, a koronu možemo – priča Katarina Pavlović.
Svaki treći zaposleni u Urgentnom centru je zaražen korona virusom: “Svakodnevno pomeraju granice izdržljivosti”
Ovaj dio kovid crvene zone je obavijen tišinom. Čuju se samo zvukovi aparata koji ljude održavaju u životu. Zloslutna atmosfera, u kojoj se ljudi koji tu rade svakodnevno uče i stiču iskustvo rada u karantinu po prvi put u životu.
– Bolest je nova, liječimo nešto o čemu ne znamo ništa. Način popuštanja pluća kod kovida se razlikuje od drugih bolesti. Savakodnevno ova bolest mora da se prati, i svjetska znanja se ažuriraju na svakih desetak dana. Farmaceuti pokušavaju da nađu lijek, ali mi pokušavamo da podržimo pacijente da se izbore sa bolešću. Našim pacijentima treba visok protok kiseonika, preko i 70 litara u minuti, a težim je potreban respirator, i više ih je od polovine. Dnevno se troši kiseonika koliko je nekada trošeno za mjesec dana. To su velike životne drame, ljudi pate, a i mi svi pored njih… – objašnjava dr Pavlović.
Emotivni doživljaj je, kaže, stravičan, jer ljekari i ostalo osoblje doživljavaju kao ličnu dramu smrt svakog pacijenta.
– Ne postoji mogućnost da se emotivno odvojimo od svojih pacijenata. Često smo i svjesni da se stanje pacijenta odvija na loš način, ali ga i tada bodrimo, da bi ga osokolili kako bi se sam psihički izborio za neko čudo koje treba da se desi… Umiru nam ljudi poslije 15 dana borbe. Plačemo kada ih izgubimo, a ima puno mladih, čak i zdravih, u formi, koji nemaju nikakve prethodne bolesti… Nema pravila i sve se uruši u trenutku. Isto se i radujemo kao mala djeca kada je nekome bolje, a tek kada ga izliječimo i gledamo kako odlazi kući. To bi trebalo svi da znaju, naročito oni koji su zdravi. Vjerujem da bi onda bili odgovorniji, i pazili da se ne zaraze… – zaključuje ona , piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu