Na tezgama su voće, povrće, bundeve, tikvice, mlijeko, sir, kajmak, čarape i priglavci, rakija na čašu ili flašu, jaja na komad, buradi i buklije, kuvano vino, zimnica, pletene čarape i priglavci, polovni dijelovi za bicikle, motocikle i ručna kolica, držalice za poljoprivredne alatke…
Svega ima, čega nigdje nema, kažu naši sagovornici, lokalne šaljivdžije koji se na pijaci okupljaju po navici. Oni se po mnogim pitanjima, sasvim se slažu.
– Četvrtkom je u Gradiški, pijaca puna naroda a nedjeljom, tu i tamo. Neko dođe da kupi, neko da vidi robu i narod, da malo popriča, da popije, džaba ili malo skuplje od toga. Svako ovdje ima svoju nafaku – pripovijeda društvo oko drvenog bureta za rakiju. Tu su Dušan Ponjević, Dragan Glamočić, Slavica Bulatović…
– Ovo je bure od divlje trešnje. Kapacitet je 200 litara. Sadašnje stanje, nula litara, dakle prazno. A prazno bure, tužno odjekuje. Na buretu prodajem med, od 15 do 20 KM po kilogramu. Takva je cijena ove sezone. Rakiju sam ponio u malom buretu, od nekoliko litara. To je za društvo. Može i slatka, sa medom, sve su moji proizvodi – pohvalio nam se Dragan Glamočić, na daleko čuveni majstor za kace, buradi i druge drvenarije.
– Pošto bure, upita neko od prolaznika. Odgovor nije dugo čekao.
– Poskupila su i buradi. Prije su koštala dvije marke po litru zapremine a sada su tri marke. Na primjer, ovo je od 50 litara pa prema tome košta 150 maraka – izračunao je Glamočić.
On bure može napraviti za tri dana, što je rekordno vrijeme. I na tome su mu čestitali, okupljeni oko bureta, pa u to ime, nazdravili još jednom turom, ali na račun majstora.
Tržnica čast vinom
Sasvim blizu, kuvanim vinom iz velikog lonca, časti Tržnica, valjda, kako nam je objasnila direktorka Jovana Galić, povodom uspješne poslovne godine.
Svako ovdje hvali svoju robu. Na sav glas, i bez mnogo pitanja. Ko je glasniji, bolje će prodati.
Gordana Todorović, članica Udruženja žena hvali ručne radove, s razlogom, očigledno, isto kao i Nada Lazić koja, na štandu ručnih radova, suprugu Zoranu i sebi traži tople priglavke. Zima tek predstoji a čarape glavu čuvaju. Kapa je samo kvari, zaključila je Nada.
– Ne pitam za cijenu, samo za kvalitet, inače priglavci su ovdje od deset do 20 maraka. Neću kući bez priglavaka, ne jednih nego bar dvoje. Kupujem i sebi i suprugu, on je nekako zimogrižljiv a ja sam otpornija, tek da se zna – reče Nada Lazić pa zaroni, među priglavke nanizane na špagi i pletivu.
Na pijaci u Gradiški uvijek ima voća. Kruške iz Turjaka i Podgradaca su marku a jabuke malo jeftinije.
Ima ovdje i drugih domaćih proizvoda, pekmeza, ajvara, šarene salate, kiselih paprika, krastavaca, sokova na prirodnoj bazi. Žene su pripremile a muškarci iznijeli na pijacu, pa nude, prodaju, a novčanice u zadnji džep pakuju. Na štandovima sa mlijekom i mliječnim proizvodima, samo žene.
– Mi proizvele pa mi i prodajemo. Nisu svi muževi tako pouzdani pa da novac pošteno i uredno donesu kući. Koji od njih voli da popije, njega na pijacu ne treba slati. Znate zbog čega, tu posla ni zarade nema – kažu žene na gradiškoj pijaci.
Kod Hinade svega imade
Hinada Vučetić je omiljena kod kupaca. Vesela je, uvijek raspoložena, predusretljiva. A osmjeh i lijepa riječ uvijek su poželjni. Prema njoj se mnogi ravnaju ili riktaju, i trgovci to jest prodavci i kupci.
– Hinada određuje cijenu, spontano, onako, ne znam kako, ali je tako… – reče jedna penzionerka, malo zbunjena i riječima nevješta u objašnjavanju, ali i tako sve smo shvatili. Nije mnogo poskupjelo, važno je imati dobru robu, veli Hinada, a kada je tako, onda cijena nije upitna. Najskuplja je loša roba, uvele jabuke, trulo povrće, sitna jaja i postan sirac…
Neki njeni kupci, u stihu kažu da kod Hinade svega imade.
Prodavci, kupci i ostali, inspirativnu su i za lokalnu RTV Gradišku čiji reporteri redovno, bar jednom sedmično na Tržnici pripremaju radio i televizijske rubrike. Najčešće četvrtkom.
Drugim danima, prizori su sasvim drugačiji, sa neuporedivo manje prodavaca i kupaca. Ipak, Tržnica ili zelena pijaca, kako je to odomaćen izraz u gradu na Savi, ima dugu tradiciju te nije izgubila korak sa velikim trgovačkim centrima.
– Šta god novo imali, koliko god trgovina ima u gradu, narod će uvijek ići na pijacu… To mjesto ima neku svoju draž, neopisivu ali sasvim jasnu. Na pijaci svoju robu, sve što je na prodaju, donose svi, seljaci, poljoprivrednici, babe, domaćice, pletilje, vezilje, a nema fiskalnih kasa ni računa, sve je na povjerenje, na riječ i obraz… – pričaju naši sagovornici opisujući razlike između pijace i prodavnice.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu