Paroh, vjeroučitelj, otac troje djece, koji se rekreativno bavi sportom, postigao je vrhunske rezultate na sportskim takmičenjima.
Njegovu svakodnevicu, koji započinje u četiri ujutru molitvom i treninzima, a nastavlja se parohijskim i porodičnim obavezama, karakteriše spoj molitve i discipline, duhovnosti i fizičke izdržljivosti.
Bez posebne pripreme, ali s dubokom vjerom, mentalnom snagom i fizičkom spremnošću Stanko je nedavno postao biciklistički prvak Republike Srpske osvajanjem zlatne medalje u trci na hronometar. To je samo jedna od brojnih pobjeda koje svakodnevno ostvaruje – kako na sportskim stazama, tako i u životu zajednice kojoj služi.
– To je sve bilo iznenada. Prijatelj, koji se bavi biciklizmom, mi je javio da postoji ta trka. Pa sam onda nekih 15 dana pred samu trku odlučio da se prijavim. Inače se spremam za duže distance, za biciklističke ultramaratone, trkačke … Zbog blizine mjesta održavanja, na stazi u Zalužanima sam se odlučio da odem jer sam imao slobodno vrijeme. Da je bilo negdje malo dalje, u nekom drugom gradu, ne bih mogao da prisustvujem – ispričao je otac Stanko ekipi Srpskainfo/EuroBlica u Aleksandrovcu.
Navikavanje na napor
Prošle godine učestvovao je na najtežem sportskom događaju u Bosni i Hercegovini ultrabiciklističkom maratonu B-Hard, dužine od 1.215 kilometara i sa 18.000 metara kumulativnog uspona, ukupne elevacije.
– To je kao da se otprilike dva puta penjete na Himalaje, po BiH se prođu sve planine. Limit je 90 sati da se završi trka. Nema pomoći, morate sami sve da obavljate. Niko ne smije da ide u pratnji da vam pomaže, da vam dodaje hranu, vodu, nego morate sami da se snalazite. Završio sam trku za 67 sati i 9 minuta, što je i rekord BiH i dalje aktuelni – kaže on.
Na pitanje koliko je teško izdržati takvu trku rekao je da je teško, te da prvo tijelo treba da se postepeno navikne na takav napor.
– Od malena, od pete godine sam u sportu. Uvijek su mi privlačili ti sportovi izdržljivosti – triatloni, maratoni, evo sada i ultrabiciklizam. Što naš narod kaže bitna je glava da kada dođu ti momenti krize i bola, da ih čovjek nekako prevaziđe i da nastavi dalje. Tu mnogi odustanu, poslije nekih 400-500 kilometara počne sve da vas boli, onda je dalje do toga koliko zaista možete da trpite bol, da izdržite takav napor i psihički i fizički – ispričao je on.
Smatra da nije neobičan sveštenik.
Parohija i porodica na prvom mjestu
– Prije svega sam sveštenik, paroh, maksimalno posvećen svojoj parohiji, to mi je najvažnije, parohija i moja porodica, imam troje male djece. Najvažnije mi je da završim sve svoje obaveze parohijske, porodične i onda ako se nađe vremena, onda se malo i bavi sportom i drugim aktivnostima. Zaista se trudim da svaki dan imam malo vremena i za sebe. Bar sat, sat i po vremena za trening i nekih sat, sat i po za čitanje. To je ono vrijeme što odvojim za sebe, ustanem rano ujutru zaista. To sve pozavršavam prije nego što djeca ustanu i onda, negdje od pola osam, osam kreće dan, ide se na parohiju, ide se u školu, predajem, voze se djeca na treninge, na druge obaveze – kaže on.
Ispričao je da dan započinje molitvom, čitanjem Svetog pisma i žitija svetih. Nakon toga doručkuje i ide na trening, plivanje, trčanje, na bicikl. Ponedjeljkom, srijedom i petkom je u šest sati na bazenu u Banjaluci na plivanju, a bicikl vozi po Lijevču, te ide na Kozaru i Motajicu, dok na stadionu trči.
– Moj primarni sport je triatlon. Prošle godine sam bio prvak BiH u kategoriji 30 do 35 godina na prvenstvu koje se održalo na Jablaničkom jezeru – ispričao je on.
Učestvovao je i u više triatlona, kao što je pol-ajronmen distanca u Kotoru.
– Tamo sam isto ostvario peto mjesto u svojoj starosnoj kategoriji u konkurenciji takmičara iz cijelog svijeta. Maraton sam trčao u Ljubljani prije dvije godine za 3 sata i 29 minuta što je za rekreativca solidno vrijeme – dodao je on.
Njegov prioritet u radu je izgradnja hrama u Aleksandrovcu, koja traje već dvije godine.
– Bogu hvala za sada sve ide dobro. Završili smo grube radove, a obezbijedili smo i sredstva za prozore koje uskoro treba da postavimo za svu aluminijumsku stolariju. Takođe smo i kupili pet tona bakra kojim planiramo da prekrijemo hram čekamo još samo na majstore da dođu da završe. Prema našim procjenama i planovima, hram bi trebalo da bude završen od 3 do 5 godina, jer zaista radovi koji nam sleduju su jako osjetljivi. Na primjer, treba da se radi ikonostas, da se slikaju ikone, tako da to možda duže traje, ali eto, negdje oko 2030. nadamo se da ćemo hram privesti kraju i osvetiti ga – ispričao je on.
Ponosno priča o Aleksandrovcu navodeći da je to mjesto koje napreduje, širi se.
– Ljudi se naseljavaju, čak je mnogo i onih koji se vraćaju iz Zapadne Evrope, iz inostranstva sa svojom djecom i ovdje započinju jedan novi život – ispričao je on objašnjavajući i da Aleksandrovac ima svu infrastrukturu koja je potrebna, osnovnu školu, vrtić, poštu, sportsku dvoranu…
Odnos sa vjernicima
Naglasio je da se dobro slaže sa parohijanima, da ljudi pomažu u parohiji, dio su nje i zajednice.
– Imamo veliki broj vjernika na svetim liturgijama, veliki broj vjernika se pričešćuje, a vjerujte mi ovdje gradimo hram, nema čovjeka, nema djeteta, nema starca, nema osobe koja ovdje živi, koja ovdje prolazi da nije učestvovala u izgradnji ovog hrama, tako da sve to mi daje za pravo da kažem da je jedan odnos na relaciji sveštenik, parohijan i mještanin da je veoma dobar. Cijeli život sam u sportu i kada sam postao sveštenik ovdje prije 11 godina, prvo moje pojavljivanje poslije svete liturgije bilo je na košarci – rekao je on.
Dodao je da je igrao košarku 10 godina sa veteranima Igokee.
– Ljudi su pozdravili. Jeste to bilo malo drugačije, malo neobično, taj neki izlazak iz kalupa, ali tako da su ljudi na to navikli već i da im je ovo sasvim normalno – rekao je on.
Na pitanje koliko je važno da ljudi vode računa o duhovnom, ali i o fizičkom on je rekao:
– Na prvim stranicama Svetog pisma navodi se: Bog je stvorio čovjeka od zemlje, Adama, i dao mu je život, dakle udahnuo mu je dah. Tako je čovjek stvoren i od duše, ali i od tijela. Ono što je jako važno, jeste da to razumijemo, kako kaže psihologija, čovjek je psihofizičko biće, dakle ne može se razdvojiti jedno od drugoga. I svaki čovjek treba da brine i o svojoj duši, i da brine i o svome tijelu. Treba da nađe put, pravac koji ga ispunjava i koji mu daje osnov i preduslove za zdrav život. Sigurno, ako se čovjek posveti samo tijelu, ako brine samo tijelu, to neće biti dovoljno, onda će otići u jednu drugu krajnost, a ako previše ode i u drugu stranu, možda duhovnu, a zanemari tijelo, onda možda i to neće biti dobro, možda se ode u drugu krajnost – rekao je on.
Smatra da čovjek treba da brine o svojoj dušu, da ima duhovni život, da hrani dušu, da obnavlja sebe u vjeri, u pravoslavlju, da dolazi na liturgije, redovno pričešćuje, da posti, da vodi računa o svojim postupcima, o svojim riječima, o svojim djelima, pa čak i o svojim mislima. A sve to da prati i fizička aktivnost.
– To ne mora da bude u velikoj mjeri. Dovoljno je neko da ima bašticu kod kuće, pa da ju malo okopava, da malo prošeta i to je sasvim dovoljna fizička aktivnost. Ali, ako čovjek samo leži, samo sjedi, radi kancelarijski posao, ima dosta danas takvih poslova, zanemari tu fizičku stranu, onda se to odrazi i na duhovnu stranu. Najbolji je spoj jednog i drugog, ali da svaki čovjek nađe ono što mu odgovara, jer svaki čovjek je poseban – dodao je Stanko Ćelić.
On u svojoj parohiji u Aleksandrovcu organizuje brojne duhovne, kulturne i sportske događaje, među kojima se posebno izdvajaju porodična biciklijada, koja promoviše zdrav način života, zajedništvo i porodične vrijednosti, kao i festival folklora.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu