Milan je svakodnevno veoma aktivan u radionici, u vrtu i voćnjaku… U grad rijetko odlazi jer, kaže, kod kuće uvijek ima prečih i neodložnih poslova.
Volim raditi, režem motorkom, imam dva cirkulara, oblaricu, brusilice, i uvijek nešto pravim od drveta i metala. Imam punu radionicu stolarskog i bravarskog alata. Takođe oštrim motike, krampove, nasađujem lopate, zavarujem slomljeno i iskrivljeno… pravim brajde, ograde, prikolice. Uvijek je nekome od mojih komšija potrebna usluga. Meni je bitno da imam neku zanimaciju; tada mi je, kako se to u narodu kaže, sve ravno do mora – zaključuje naš sagovornik naglašavajući da ženama ne naplaćuje ove usluge.
– To je moje pravilo ili što bi rekao jedan mlađi prijatelj iz komšiluka, moj zakon kojeg nikada nisam prekršio – kategoričan je Milan, koji nakon smrti supruge Nevenke živi sam.
Ponekad, kaže, ode u Kozarsku Dubicu na kafu, u prodavnicu ili na pijacu.
– Sjedeći tako u kafani posmatram narod koji prolazi. Mnogi idu kojekuda, svako se nečim pozabavio, negdje žuri, a ja ama baš nikoga ne poznajem. Najviše je djece koja jurcaju na biciklima i to je sve. Onda sam shvatio, došlo mi je u glavu, šta sve vrijeme i godine odnose ili donose – priča Milan držeći u naručju naoštrene motike, lopate, makaze za travu i voće…
– Volim cvijeće, imam ruže raznih boja. Sve sam ih zasadio, poredao u nijansama, i bijele, i žute, i roza, pa crvene… Ljepota jedna je to pogledati. Nemam kojih nema. A od voća imam jabuke, kruške, šljive, mušmule, sve što se može pronaći u ovom kraju. Kada dođe proljeće stalno ih orezujem, okopavam, pratim napredovanje, zagledam svaki pupoljak. To je moje veliko zadovoljstvo – pripovijeda ovaj penzioner vodeći nas u svoj voćnjak i cvjetnjak da nas uvjeri u svoje tvrdnje.
Samoća mu, veli, teško pada, ali radom i to pobjeđuje.
– Nemam mnogo prijatelja, svi su otišli svojim putevima, odselilo iz Dubice. Neko u drugi, a neko na „onaj“ svijet. Nažalost, većina je na Urijama; to je gradsko groblje. Meni je osamdeseta, ali me rad i stalna zanimacija održavaju u životu, u dobroj mentalnoj i fizičkoj kondiciji. Radujem se i svakom viđenju sa sinom Vladimirom, koji je kilometar odavde, i kćerkom Jasnom na Floridi, udaljenoj od Dubice 10.000 kilometara, kontaktu s njihovim porodicama, s djecom… – opisuje Milan Mirić za Srpskainfo svoje penzionerske dane i svakodnevicu i skromnoj, ali urednoj kući, okruženoj dvorištem i zelenilom, u ulici najmlađeg narodnog heroja Jugoslavije.
Ovaj bivši inspektor u Upravi prihoda i referent zanatstva u Opštini otkriva još jednu sklonost – meteorologiju.
– Svakodnevno pratim temperaturu vazduha, volim sve da znam, da budem informisan. Imam termometar ispred kuće, na drvenom stubu. Nekoliko godina svakodnevno sam podatke slao u Banjaluku, u Hidrometeorološki zavod ili u radio stanicu, da saznaju i drugi ljudi kolika je temperatura u Dubici i da čuju ime ovog lijepog i slavnog grada – priča Milan Mirić o svojevrsnoj studiji o vremenu, padavinama, temperaturama, sušnim i kišnim danima.
– Svakog jutra, a to traje godinama, zapisujem podatke o vremenu. To je moja jutarnja zanimacija, koja je prešla u naviku. Ekstremne temperature, velika suša, bile su pedesetih godina. Teška je bila 1955. godina kada je u Dubici bio veliki potop, nije bilo nasipa pored Une, a u mom dvorištu nivo vode je premašio dva metra. Sve je bilo pod vodom, kao more – kaže naš sagovornik koji, u radionici, u pauzi obavezno čita „EuroBlic“, a potom novine pakuje u kutije i pravi svoju arhivu.
Poruka za Mitra Mirića
U Milanovoj radionici stalno je uključen radio-prijemnik, a najviše voli narodne pjesme.
– Moj omiljeni pjevač je i moj prezimenjak Mitar Mirić. On mi dušu razgali, a srce mi zaigra kada čujem kako lijepo pjeva. Volio bih, kada ga put navede ovamo da navrati, da se upoznamo i uslikamo. Ako ima tup nož, makaze ili neku alatku, neka ponese; rado ću mu naoštriti, da se ne postidi – poručio je Milan Mitru Miriću.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu