Gorka sudbina Šemse Ibrahimovića (88) iz BiH zastala mu je knedla u grlu, a u glavi mu se postavilo pitanje kako je moguće da se tako nešto dogodi u današnjem „savremenom“ svijetu prenose mediji priču sa “jutjub” kanala.
„Sve srećne porodice liče jedna na drugu. Svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način“, čuvene su riječi Lava Tolstoja s početka romana „Ana Karenjina“, koje su se u stvarnom životu više puta pokazale kao surova istina. .
Poslije rata – gladovao
-Ako ćeš ikada nekoga da psuješ, neka ti bude da nema mira u sopstvenoj kući, a ja sam to doživio – kroz jecaje i suze počinje svoju priču čovjek koji je početkom jula prošle godine napunio 88 godina.
Odrastao je u siromaštvu, a poslije rata “umirao” je od gladi. Otkako je došao na svijet, borio se za opstanak, maštajući o tome da zadovolji osnovne životne potrebe svojih najmilijih i sebe.
– Svijet je sve vidio, ali ovakva bijeda je rijetka. Zimi sam išao bos, jeo ostatke kukuruza.
Poslije mukotrpnog rada i truda, kada je tek stvorio uslove za pristojan život, oženio se i nadao se da su lijepi dani konačno pred njim. Ali ispostavilo se da njegova supruga ima, prema njegovim riječima, urođenu šizofreniju, ali on to nije odmah primjetio.
– Rodila je četvoro djece. Dvoje imaju njenu klicu, a dvoje nemaju. Strašno sam patio sa svojom kćerkom. A ja ne mogu da je smjestim u ustanovu jer opština to ne dozvoljava. Nedavno je bila na leijčenju u Zenici dva mjeseca. Doktorka je rekla da nije za dom i da nikada nije imala težeg pacijenta. Vezali su je i odveli. Htjela je da me ubije. Znaš li kako je sve ovo teško gledati, srce mi se cijepa – kaže, a suze ne može da zaustavi.
Supruga ga istjerala iz kuće
Molio je ljekare da je ostave u bolnici, ali niko nije slušao. Poslije kraćeg liječenja, vraćena je kući.
– Ja sam joj kupio drva. Cijelu zimu nije htjela da naloži vatru, ne znam kako je preživjela hladnoću. Odnesem joj da jede, ona ga baci. Nikada me nije posjetila kada sam bio teško bolestan, a sada nosim kateter.
Imao je velikih problema i sa suprugom. Ona ga je uz pomoć ucjena istjerala iz velike kuće, a u pomoćnoj zgradi proveo je sedam godina, ističući da ga tada niko iz porodice nije posjećivao.
– Imao sam i sina, koji je godinu dana stariji od moje kćerke. Poginuo je u kanalu. Napravio sam mu radionicu za popravku automobila. Dva puta me skoro ubio jer sam mu branio ženu od batina. Jedva sam preživio. Tražio sam spas u srpskim selima, da me rođeni sin ne ubije. Moja žena ga je podržavala – kaže i dodaje:
– Sagradio sam im kuću od 900 kvadrata. Bio sam jedan od najboljih radnika u firmi, učio sam tri godine i položio ispit, vozio sam ogroman bager. Mogu da rade na svim mašinama, osim na saobraćajnim. Selio sam se pet puta, od osamdesetih sam počeo da primam jako dobru platu, onda sam počeo da gradim. Nikada nisam kupio auto, vozio sam bicikl, da bih mogao više da stvaram sa njima. Imam novca, ali nema ko da mi pomogne – izjavio je Šemso.
“Samo sam želio prosječan život”
Razmišljao je o odlasku u starački dom, ali je naišao na komplikacije.
– Šta će biti, nemam pojma. Sve sam podijelio sa djecom prije 15 godina. Moja žena je umrla prije četiri godine. Kada sam to čuo, obradovao sam se, jer samo ja znam šta sam od nje doživio, bio sam u agoniji. Štedim za sebe koliko mogu. Borio sam se da se saberem, a sada nemam mira. Ne biste vjerovali da čovjek živi u ovom prostoru. Nikada nisam bio „luksuz“, ali ovo je katastrofa. Živim ovdje od januara, kada me je kćerka otjerala sa poda da mi spase život.
Misli da bi mu sudbina bila bolja sa drugom ženom.
– Cijeli život se kajem što mi Bog nije dao normalnu ženu, ništa više od toga. Samo neko sa kim bih mogao da živim prosječan život – zaključuje Šemso, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu