Mračna rupa nalazi se u sklopu jednog od frekventnijih mjesta za izlaske u strogom centru Zagreba. Tu se, kažu ljudi, pleše i pije i poslije ponoći, kada se zbog epidemioloških mjera zatvaraju službena vrata kafića. I ne samo tu.
Do podruma se, i tako sam čuo, dolazi okolnim putem, kroz haustor zgrade pokraj kafića. Ali, trebaš poznavati “nekoga ko zna nekoga”. U protivnom, ostaćeš na ulici, s još tridesetak ljudi koji željno čekaju skloniti se u rupu, poput promrzlih mačaka koje danima nisu jele, počinje priču ovaj Zagrepčanin za Jutarnji list.
Moj upad u podrum je konobarica iz lokalnog kafića. Tu krećem u izlazak. Subota je, blizu ponoći. Poznajemo se od ranije. U jednom trenutku prestala je odgovarati na poruke.
– Gdje si ti, nema te – govorim joj naslonjen na šank pa dodajem:
– Dupli pelinkovac. Štrukani, molim te.
– Evo, zatvaram pa idem u podrum. Ajde sa mnom – odgovara dok mi toči piće.
Konobarica ima dugu crnu kosu svezanu u rep, autoritet gazdarice kafića i metalne ringove na ušima koji zveckaju sudarajući se s ostalim metalima što vise s njenih ušnih resica. U pet do ponoći s lakoćom tjera ljude iz kafića, zatim broji lovu i zatvara vrata. Dok naručuje prevoz, govori mi kako će nas njen prijatelj DJ pustiti u podrum.
Uskoro zaobilazimo mnoštvo gladnih i promrzlih mačaka, a pred nama se otvaraju vrata haustora u koji ulazimo brzo, prije nego što nas ostali ljudi željni provoda pokušaju dohvatiti kandžama. Do podruma se iz haustora dolazi malim, kružnim stepenicama. Upad je besplatan, a dole: banket muzike, pića, droge i raspuštene zabave, kao u dobra stara vremena prije epidemije.
Umjesto dezinfekcije – prska se druga hemija
Tu pleše i zabavlja se čovjek na čovjeku, a svima je zajednička jedna stvar: poznaju “čovjeka” koji ih je pustio u tu mračnu rupu. Unutra se natiskalo tridesetak ljudi i prostor puca po šavovima. Masku za lice je, treba li reći, ovdje nemoguće pronaći, a kao jedini dezinficijens nameće se hemija koju mladost ovdje konzumira na nos.
Ostavljam mrak, znoj, tehno i krupne oči konobarice iza sebe. Nakon izlaska iz podruma zatičem kola pod rotacijom i policiju koja rastjeruje gužvu ispred haustora. Dok ih gledam kako se raspravljaju s klincima, razmišljam znaju li plavci, uopšte, išta o tom podrumu. Neka ih, možda će o njemu čitati u novinama.
Ne znam kuda dalje. Sjedam u taksi i kažem “vodite me u provod”. Čovjek me samo pitao da li na tehno ili na narodnjake.
Započne priču o tome kako ima jedan tehno parti na koji je vozio ljude i kada je bio policijski čas. Otvoreno je, kaže, i nekoliko narodnjačkih klubova, ali nije siguran hoću li tamo moći jer je prošla ponoć. Čovjek za volanom misli da na takva mjesta mogu samo oni koji su u klub stupili prije službenog zatvaranja.
– Sjajno – kažem. – Brzo me vozite na taj tehno. Taksi se uskoro zaustavlja pred jednom od zgrada velikog industrijskog kompleksa u strogom centru grada. Čim sam napustio automobil, portir kluba s maskom na licu proviruje kroz neobilježena majušna metalna vrata preda mnom i poziva me rukom da uđem. Prema njegovoj gestikulaciji shvatam da to moram učiniti brzo pa pružam vozaču novac i ne uzimam ostatak kovanica.
Nakon što sam stupio u prostor, tip iza mene zaključava metalna vrata. Zatim mi, na moje veliko iznenađenje, pruža papir na koji ću upisati svoje podatke i ostaviti broj telefona. Dva su sata ujutro i nalazim se na ilegalnoj žurci koja shodno mjerama i epidemiološkoj situaciji ne bi smjela da postoji.
– Vi se šalite, je li ovo za praćenje kontakata? – pitam.
– Pusti priče i upiši se. To ja sve bacam ujutro – odgovara mi tip iz obezbjeđenja.
– Mogu li ući još neki ljudi, pozvao bih prijatelje…?
– Mogu, mogu, naravno. Ali samo ako su dobri ljudi.
U prostranoj hali tehno kluba, koji je skvotirao prostor nekadašnjeg industrijskog kompleksa, u mrklom mraku pleše pedesetak ljudi. Žene, muškarci, stariji i mlađi. Miješaju se votka, džin i kristali nedozvoljenih supstanci. Od Meksikanki čujem za slejdeću žurku, čak je i ne kriju, stoji javni poziv na Fejsbuku.
Iza metalnih vrata
Malo poslije 5 sati ujutro stojimo pred garažnim vratima iza kojih bi trebalo da se nalazi divlji afterparti koji je upravo počeo. Na metalnim je vratima masnim slovima istaknuto NE RADIMO, a uskoro ih otvara čovjek koji bi nam svima mogao biti otac.
– Ulazite – govori. – Vidim vas na kameri kako se motate ovuda.
Uskim metalnim stepenicama, koje podsjećaju na brodske, penjemo se na prvi sprat kompleksa gdje su opet vrata. Na njima stoji zalijepljen poster Antuna Gustava Matoša, onaj poznati s brčićima i šeširom, a pokraj nevoljnika je, ironično, natpis: “Ne služimo alkohol”. Istaknute su i epidemiološke mjere: savjeti o pravilnom pranju ruku i držanju distance. Sve je ovdje namješteno za siguran provod. Dakako, za one koji su u 5 sati ujutro uzeli vremena pročitati uputstva.
A iza vrata najluđi prizor partijanja u Zagrebu na koji sam naišao otkako je pandemije korona virusa i 2020. godine uopšte.
Ovo je Berlin dvijehiljaditih. Gužva, sudari ljudi i lasera, tehno. Alkohola u izobilju. Ljudi svih generacija, moglo bi ih biti stotinak, pa i više. Tijela koja se izvijaju divlje i u transu, ruke koje ritmički paraju vazduh. Red pred WC-om. DJ u mahnitom zanosu. Provod koji, kako mi na šanku govore, neće završiti sve do 15 sati. Ljudi energični kao da su tek izašli a dan je već svanuo i mnogi koračaju prema placu ili kuvaju prvu kafu.
Na izlasku iz kluba pažljivo za sobom zatvaram ona masivna, metalna vrata da sve to sakriju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu