Nenaoružana, bez ikakve veze sa oružanim snagama, Ljiljana je stradala kao nedužni civil, noseći pod srcem novi život koji nikada nije dobio priliku da se rodi.
Sjećanje njenog brata Aleksandra Lončarevića predstavlja bolni podsjetnik na brojne civilne žrtve među srpskim stanovništvom u Podrinju tokom rata.
20. jula ujutru Ljiljana je sjedila pred kućom sa svekrvom i komšinicom, pile su kafu i planirale dan. Kada su muslimani ušli u selo shvatile su da moraju bježati. Po njih je došao vojnik Marijan, koji je poginuo zajedno sa njima.
Plašeći se zasjede na putu nekoliko žena odlučilo je da se kreću potokom.
– I oni su išli potokom. Ti muslimani, njihove komšije — sve se zna ko su — čuli su ih da idu potokom. I onda su išli putem i sve su ih pratili, jer su znali da moraju negdje izaći. Ona se kretala malo teže, jer je bila u šestom mjesecu trudnoće i bojala se da se ne oklizne, da ne bi… – ispričao je njen brat Aleksandar
Morale su da izađu iz potoka da bi se uključile na glavni put. Falilo im je nekih možda 100 metara da se izvuku.
– Sestra je prva izašla, jer je bila najmlađa, i ona je prva izašla iz potoka. Kako je izašla, tu je već musliman stajao, držao pušku, go do pojasa – i odmah je pucao u nju – ispričao je Aleksandar Lončarević u studijskom centru u Zvorniku, koji je osnovan u okviru Memorijalnog centra Republike Srpske..
Posljednje minute svoje sestre saznao je zahvaljujući tome što je jedna baka koja je išla posljednja u grupi uspjela pobjeći i preživjeti. Ubijeni su Marijan, Milenija, Zora, i njegova sestra Ljubinka.
– Ubili su tu neku babu i đeda – isto Popović, kako im je bilo prezime – svi su oni dole sahranjeni, njih osmero u redu – kaže on.
Kada je stigla ispomoć Ljiljino srce je i dalje kucalo, pokušali su je odvesti u Bratunac kako bi je spasili, ali nije izdržala.
Republika Srpska je 5. jul proglasila Danom žalosti u znak sjećanja na stradanje Srba u Srednjem Podrinju i Birču u periodu od 1992. do 1995. godine.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu