Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

SVJETLOST BOŽIĆA U SNJEŽNOM BESPUĆU U posjeti najudaljenijim selima najsiromašnije eparhije SPC u BiH (FOTO)

Društvo
Autor:

Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

U prostranoj, ali vjernicima i materijalnim dobrima siromašnoj Bihaćko-petrovačkoj eparhiji i danas ima domaćinstava bez struje i sela sa dva-tri stanovnika, koja su zimi mjesecima zavejana.

U selu Trubar kod Drvara s ponosom ističu da imaju čak 30 mještana i da, evo, već peti Božić, hvala bogu, dočekuju uz sijalicu. Reklo bi se pravo blagostanje, da nije „malog“ problema s putem. Do ovog udaljenog sela, na granici sa Hrvatskom i EU, ljeti se stiže makadamom, a zimi – nikako.

– Prošle zime, kad nam je i unučica Tijana (5) bila u posjeti, bili smo zavijani više od mjesec dana. Znamo gdje živimo, pa smo se pripremili, ali, opet, bilo nam je ponestalo svega: i brašna i toalet papira i slatkiša za malu, iako smo imali pun sanduk bombona i čokoladica – priča Slobodanka Rodić, a vedri osmijeh joj ne silazi s lica.

Danima ne vide drugog ljudskog stvora

Njihov sveštenik, paroh drvarski Zoran Milovac, kaže da su takvi svi njegovi vjernici iz vrletnih sela.

– Ljude u ovim selima odlikuje istinska životna radost. Nikad se ne žale, ništa im nije teško, samo ako su zdravi. A ovi iz Drvara stalno kukaju, iako imaju mnogo manje problema – kaže mladi sveštenik.

Iako mu je parohija povelika, s kraja na kraj ima putovati 105 kilometara, otac Zoran svakog svog parohijana zna “u glavu”. Nema ih mnogo i većinom su to stariji, usamljeni ljudi, koji zimi danima ne vide drugog ljudskog stvora.

Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

– Jednom su me zvali da dođem u selo Očiovo da sahranim čovjeka, jedinog koji je živio u udaljenom zaseoku. Vele “ne pojavljuje se danima, ne izlazi, umro je, nema šta”. Probijemo se do njega, nekako, a on kaže: “živ sam, ljudi, ali jedva, nemam više ničeg u kući” – priča sveštenik Zoran.

Uželio se zavičajne bure

U kući Rodića nema usamljenosti i oskudice. Topla porodična atmosfera mami putnika namjernika da kod njih ostane – bar do proljeća. U ovoj kući uvijek ima domaće hrane, rakije i vina, ali i espreso kafe. Aparat za espreso se ponosno šepuri pored „alfa“ šporeta.

Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

Slobodanka i njen suprug Slobodan zvani Sava, građevinac u penziji, vratili su se u zavičaj prije osam godina. Prve tri godine nisu imali struje, a došli su iz bogatog i ušuškanog Zemuna, gdje su živjeli 40 godina, stekli dvije kćerke, skućili se. Ali Sava, koji je radio širom svijeta, od Australije do Kavkaza i Moskve, uželio se zavičajne bure i ličkog prostranstva. I one narodne: koga nije ujeo pas ili zmija, taj iz Trubara nije!

A supruga, ko supruga – kud muž, tu i ona.

Slikanje s paripom

Kasnije im se pridružio i Slobodanov brat, čiča Branko (89), najstariji stanovnik Trubara. Donijeli su sa sobom ikonu svetog Aranđela, svoje krsne slave i – ponovo se skućili. Danas imaju 50 ovaca, dvije krave i konja, na kojeg je Sava naročito ponosan.

Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

– Ženo, de me naredi, da se slikam sa svojim paripom – dovikuje domaćici, pa korakom mladića izleti na ljutu zimu.

Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

Dok se Sava „naređuje“ za slikanje, Slobodanka priča kako su se, kao i svake godine, spremili za Božić.

– Svega imamo, suve “adidas” ovčetine, jagnje za pečenicu, brašno za česnicu, kajmak za cicvaru. A badnjaka, hvala bogu, ima svuda, možemo ga usjeći odmah iza kuće – kaže domaćica.

Sveštenik na mješalici

Djeca za Božić neće doći, daleko je Zemun, ali eto njih za Uskrs, sad će i to!

Sve je ovdje, vele Rodići, domaće, što bi se u gradu reklo, ekološko.

Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

A ni sveštenici nisu gospoda, kao neki gradski, nego su „prema narodu“: spremni i da zavrnu rukave mantije i hvate se posla. Otac Zoran priča kako je radio na mješalici kad su gradili seosku crkvu, a sprema se i da zamijeni popucale crijepove na hramu. Mora se, nema ko drugi.

U gepeku svog „golfa jedinice“ uvijek ima lopatu za snijeg, ašovčić, rezervne čizme – šta će, parohija velika, putevi loši, a snijeg zapada očas posla.

Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

U drugom zaseoku Trubara i ovu zimu su dočekali bez struje. Ono, nije baš da je nemaju, ali nisu priključeni na elektromrežu, pa su im donatori pomogli da na krovove kuća ugrade – solarne panele.

Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

Život u romingu

Baka Anđa Rokvić iz ovog zaseoka, dok se bavi svojim ovcama, onako preko plota, objašnjava: “Imaćemo struje i za Božić, ako bude sunca. Ako bude oblačno, ništa od toga”.

Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

Ni signala mobilnog telefona ovdje nema, mještani koriste hrvatske mreže i stalno žive u romingu. Dolazili su im, vele, ljudi iz „M:tela“, gledali, mjerili i zaključili da im se ne isplati da šire mrežu jer je stanovnika premalo.

Ni u susjednoj parohiji, grahovskoj, nema mnogo više naroda. U selu Stožišta, tako, živi samo jedan mještanin, ali do njega se ne može. Zapadao snijeg. Preodac, koji je u doba SFRJ bio jedno od deset najljepših sela u Jugoslaviji, danas je spalo na 11 domaćinstava. Čak i u zgradama u Grahovu sve više je praznih stanova.

Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

Djeca

Nešto naroda se skupi ljeti, ali za Božić, u svim hramovima parohije paroh Savko Plavšić ne očekuje više od 500 vjernika.

Ipak, s ponosom ističe da u njegovoj parohiji ima i djece, 66 mališana pohađa pravoslavnu vjeronauku, i da su svima spremili božićne paketiće. Ima još, u selima, kuća bez struje, ali ima i porodica koje se bore i rade.

– U selu Marinkovac Lazar i Stanija Aćamović imaju četvoro djece i nisu socijalni slučajevi. Naprotiv, žive lijepo iako se bave poljoprivredom – kaže otac Savko.

Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

I u ovoj kući Božić se dočekuje s radošću i nadom, iako je život na granici surov.

Mladi sveštenici iz Šipova

U tri velike parohije Bihaćk-petrovačke eparhije, drvarskoj, grahovskoj i livanjskoj, parosi su trojica mladih sveštenika iz Šipova – Zoran Milovac, Savko Plavšić i Predrag Crepulja. Malobojni parohijani, pogotovo oni u udaljenim selima, ponosni su na ove mlade, učene sveštenike, koji im često priteknu u pomoć i kada su u pitanju problemi vezani za svakodnevni život.

– U ovim krajevima sveštenik nije samo duhovno lice, nego i prijatelj, komšija i brat – kaže Savko Plavšić.

Tromeđa

Foto Siniša Pašalić/RAS Srbija

– Mi smo ovdje na tromeđi. Crkveno pripadamo Drvaru, administrativno Bihaću, da dođem do svoje opštine i izvadim neki dokument moram proći kroz dvije druge opštine. Toga nema ni na Novom Zelandu. Na granici smo Unsko-sanskog i Kantona 10, ali i jedan i drugi kanton baš briga za nas. Hrvatska i Evropska unija su nam, takoreći, pred kućnim pragom, ali i Hrvatsku i EU baš briga za nas. A Republika Srpska je daleko, čini mi se i dalje nego što bi trebalo da bude – kaže Slobodan Sava Rodić iz Trubara.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.

IZDVAJAMO