
Radnička klasa u Apsurdistanu
Prvi maj, Međunarodni praznik rada: kako to tužno zvuči.
Prvi maj, Međunarodni praznik rada: kako to tužno zvuči.
Prođoše još jedni izbori, završena je i saga sa prebrojavanjem glasova i računica je jasna: najveći gubitnici su, i ovog puta, oni koji žive od svog rada. Da su radnička prava i radničke muke političarima posljednja rupa na svirali vidjelo se još u predizbornoj kampanji.
Kada 10.500 radnika fabrike “Rudi Čajavec” dobije platu, u trgovinama i robnim kućama u Banjaluci promet se udupla. Ne, nije urbana legenda: tako je zaista bilo prije 40 godina.
„Nemam izbora, ćutim i trpim, moram.“ Koliko smo puta to čuli: na ulici, u kafani, na autobuskoj stanici? I ko izgovara ove riječi? Beskućnici? Prosjaci? Žrtve ratne torture? Ne. To su riječi koje svakodnevno ponavljaju hiljade radnika i radnica u Republici Srpskoj.