Ekipa Srpskainfo je provjerila kakve sve tajne skriva ova čudesna šuma i ko su ljudi koji je godinama posvećeno čuvaju od ljudi.
Lijepa vijest iz sjedišta UNESCO u Parizu stigla je u Šipovo 28. jula. Od tada kroz Šumsko gazdinstvo “Gorica”, koje gazduje prašumom Janj, špartaju novinarske ekipe. A skromni šumari ponavljaju: naradili smo se, bogami, udarnički, ali vrijedilo je!
I jeste. Nije mala stvar “upisati” prvo prirodno blago u Bosni i Hercegovini na listu baštine od svjetskog značaja.
Strogi standardi
Sam proces “ubjeđivanja” stručnjaka iz Međunarodne unije za očuvanje prirode, IUCN, da prašuma Janj ispunjava stroge standarde UNESCO, trajao je od 2017. godine.
Ali, priča o prašumi traje mnogo duže. Još u doba SFRJ, od 1954. godine, ova je šuma pod strogim režimom zaštite.
A to znači da je u ovom prirodnom rezervatu, površine 295 hektara, već skoro 70 godina zabranjena ne samo sječa, nego i bilo kakva ljudska djelatnost.
Skoro sedam decenija ovdje nije posječena ni jedna jedina grančica, niti je ovdje kročila ljudska noga, osim čuvara prašume i naučnika. Čak i u ratu ova je prašuma bila zabranjena zona: i za ratnike i za šumokradice.
– Znali smo mi dobro s čim raspolažemo i kakvo blago imamo, ali valjalo je sve to dokumentovati, potkrijepiti argumentima, uklopiti u stroge unaprijed zadate forme i, naravno, prevesti na engleski – kaže dr Jugoslav Brujić, profesor Šumarskog fakulteta u Banjaluci, koji je pripremio aplikaciju za UNESCO.
Kaže da je bio siguran u uspjeh svoje misije onog dana kada je uspio “dovući” predstavnike IUCN u Šipovo i odvesti ih u prašumu.
– Smjestili smo ih u lovačku kuću, ložio sam im vatru u kaminu, spremao tursku kafu u džezvi. Sve im je to bio pravi doživljaj, ali tek kada su otišli u prašumu oduševljenje je dostiglo vrhunac – priča profesor Brujić, dok na vrelih 38 stepeni, obuven u gojzerice i s rancem na leđima, spretno, kao mladić, grabi kroz prašumu.
Bukva
Pun je poleta. Uvrštavanje prašume Janj na listu UNESCO svjetske baštine je, kaže, “u profesionalnom smislu možda i njegovo životno djelo”.
A moglo se desiti da sav trud bude uzaludan.
Profesor Brujić priznaje da su i on i ekipa iz šipovačke šumarije, koja ga je svesrdno podržavala na putu borbe za UNESCO listu, imali sreće sa tajmingom posjete stručnjaka IUCN, od čijeg je izvještaja sa terena mnogo toga zavisilo.
Naime, prašuma Janj je mogla “ispasti iz igre” iz jednog banalnog razloga: zato što u njoj, bar po posljednjem “popisu” stabala, onom iz 2001. godine, nema dovoljno bukve.
Prašuma je kandidovana za svjetsku baštinu u sklopu projekta “Iskonske bukove šume Karpata i drugih regiona Evrope”. Uslov da se uvrsti u ovu kategoriju jeste da šuma ima najmanje 30 odsto bukovih stabala, a Janj, po “papirima”, ima 78 odsto jele i smrče.
– U stvarnosti je situacija drugačija. Šuma se mijenja; za 20 godina otkako stabla nisu popisivana, bukva je “preuzela” dobar dio šume, ali valjalo je to i dokazati. Imali smo sreće što su ljudi iz IUCN došli krajem oktobra prošle godine, kada se šuma crvenila od bukovog lista i kada se lijepo moglo vidjeti da bukve ima više nego dovoljno – priča Jugoslav Brujić.
Podrška “sa terena”
U zahtjevnom procesu dokazivanja da je prašuma Janj ono što jeste, prostor u kojem caruju isključivo zakoni prirode, profesoru Brujiću je podršku “sa terena” pružala Rosa Rakita, inženjerka šumarstva rođena i odrasla u selu Babići, nadomak prašume.
Ona je šefica radne jedinice za brigu o prašumi Janj, u sklopu Šumskog gazdinstva “Gorica” Šipovo, odnosno Šuma RS. Sa još četvoro svojih saradnika inženjerka Rosa godinama čuva ovaj biser prirode. Poznaje skoro svako stablo, svaku biljku i životinjicu koje ovdje obitavaju.
– Vidite, stablo raste, traje, živi 300, 400 godina, a onda mu, kao i svakom živom biću, dođe kraj. I sruši se. Kad se stablo sruši, mi ga ne diramo. Ono ovdje trune, razgrađuje se, tone u zemlju i postaje hrana za druga stabla i biljke, koje izrastaju, samonikle. Nikakve, ali apsolutno nikakve ljudske intervencije ne smije biti. Zato ovo i jeste prašuma – objašnjava Rosa Rakita.
Tako na trulom panju pale bukve niču mladice jele i smrče. A na ogromnom palom stablu gnijezdi se mahovina, izrastaju travke, koje samo stručnjaci znaju “dešifrovati”.
– Boleščuga ima i u ovoj šumi, kao i svuda u prirodi. Ali, priroda to sama reguliše. Ovdje se gnijezde djetlići i žune, oni su prirodni doktori, koji čiste stabla od nametnika. I svaka bolest koja se ovdje pojavi ovdje se i rješava, ne širi se dalje – objašnjava Rosa.
Evropski rekord
U prašumi smo saznali, eto, da i drvo može imati rak i od raka umrijeti. Ali, takav je život u iskonskoj prirodi: jači opstaju, slabiji potonu. Tako mora biti.
Saznali smo i da, uprkos surovoj borbi za preživljavanje, u prašumi Janj ima dijelova sa više od 1.200 kubnih metara žive drvne mase na jednom hektaru. A to je, vele naši vodiči, evropski rekord.
Kako objašnjava jedan od saradnika inženjerke Rose, Krstan Stakić, ima u ovoj šumi i bakterija i virusa, ali čovjek nema pravo da se miješa u to.
– Ovdje vlada imunitet krda, pa se šuma izbori sa svim tim izazovima. U drugim odjelima Šumskog gazdinstva, u običnim šumama, moramo stabla pelcovati, da bismo ih sačuvali od bolesti. Ova prašuma čuva samu sebe i sama se bori – kaže Krstan.
Krstan je po struci diplomirani ekolog. A po potrebi je i vozač, čuvar, vodič… Sve što je potrebno za očuvanje prašume.
Ne žive u ovoj prašumi samo ogromna stoljetna stable jele, smrče, javora, brijesta, jasena i naravno bukve, koja preuzima “komandu” i koja će u narednih 300 godina, vjerovatno, postati dominantna u Janju.
Životinjski svijet
Živi tu i sva sila ljekovitog bilja, divljeg naravno. Branje tog bilja strogo je zabranjeno. Sve što raste u prašumi, u prašumi i ostaje.
A i životinjski svijet je čaroban, mada za vrijeme naše posjete, osim ptica, nijednu životinjicu nismo vidjeli. Čuvari prašume jesu: i vukove i medvjede, koji se ovdje brlože i spavaju zimski san, sigurni da ih ljudi neće uznemiravati.
Ne boje se, kažu, ni vukova ni medvjeda. Ako ih čovjek ne dira, ove “opasne zvijeri” neće napasti čovjeka.
– Ovdje žive i vjeverica i hermelin i srna i veliki tetrijeb. Nedavno sam vidjela koke velikog tetrijeba, ali dok sam se ja snašla i dohvatila telefon, one su nestale. I ništa od fotografije – priča Rosa Rakita.
Agilna inženjerka kaže da joj i nije stalo do fotografisanja. Kad dođe u prašumu, a dolazi kad god joj to kancelarijske radne obaveze dopuste, koristi svaki trenutak da ćuti i uživa. I da posmatra kako priroda diše, kada je ljudi ne diraju.
Obaveze: protivpožarna zaštita i video-nadzor
Jovo Dakić, direktor Šumskog gazdinstva “Gorica” , u čijem je sastavu prašuma Janj, kaže da su stručnjaci iz IUCN bili oduševljeni ne samo stanjem prašume, nego i jasnim statusom ovog rezervata prirode i odgovornim gazdovanjem njime.
– Možda još nismo ni svjesni šta smo, uz pomoć profesora Brujića, postigli, ai nam je jasno da ćemo uvrštavanjem prašume na listu svjetske baštine dobiti i brojne obaveze. Da bismo sačuvali taj status moraćemo uspostaviti sistem video-nadzora i protivpožarne zaštite i uvesti posebne mjere zaštite, a za sve to će nam trebati, naravno, i ljudi i novca – kaže Dakić.
Dakić: Priroda krije ključ
Od svih ljudskih aktivnosti u prašumi Janj dozvoljena su samo naučna istraživanja. Tako će za naučnike biti izazov da otkriju zašto nametnik zvani potkornjak, inače jedna od najvećih štetočina u šumarstvu, u prašumi ne izaziva sušenje stabala.
– U običnim šumama potkornjaci su u stanju da unište čitave odjele. Zašto je u prašumi drugačije, mi ne znamo. Priroda, očigledno, ima ključ za rješenje ovog problema, na nama je da ga dešifrujemo – kaže Jovo Dakić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu