Pomenuti roman, u izdanju „Lagune“, čija je radnja smještena u vrijeme ratova devedesetih, slovi za, kako ističu znalci, majstorski ispisanu pripovijest o odrastanju u vremenima koja su pogodna za sve osim za odrastanje, o nevidljivoj istoriji koja formira stvarni život, o nasilju, igri…
Vladislava Gordić Petković apostrofira: „Rijedak je u književnosti savez nemira i strasti koji tako dostojanstveno slije u riječi radost i gorčinu, užas i stid“.
Otkud, zašto naslov „Duž oštrog noža leti ptica“?
– Naslov, naravno, izrasta iz teme. Trudim se u svakoj, pa i u ovoj knjizi, da je naslov i vrsta refleksije na samu temu, da je nagovještaj šta se krije u knjizi… Korespondira s atmosferom, sa onim što junaci u knjizi doživljavaju, biva i aluzija i refleksija na vrijeme koje knjiga opisuje, na način života i mišljenja datog doba – kaže ona.
Knjiga tematizuje rat, odrastanje u ratu u jednom malom izolovanom mjestu.
– Ono što je mene zanimalo, možda i više od samog rata, jeste osjećanje ljudi u tom vremenu i prostoru, način na koji sam rat mijenja ljude, njihove živote – objašnjava književnica.
To otvara i pitanje u kojoj mjeri kontekst mijenja čovjeka, mijenja mu DNK, karakter.
– To je bilo i moje pitanje iz kojeg sam počela pisati roman. Kako sam i sama preživjela rat, stalno sam se pitala šta je to što rat mijenja u nama, kako nas mijenja, zašto, kakve sve tragove ostavlja, koliko utiče na naš kasniji život, a izvjesno je da puno utiče. I negdje sam sve ove godine, nakon što je taj nesretni rat prestao, bila zapitana – šta nam je to sve rat uradio, možemo li uopšte pojmiti…. Roman i jeste vrsta vivisekcije (ne)mogućeg odgovora na to. Mene je više od samog rata upravo to zanimalo – šta se generalno dešava sa ljudima usljed rata, o kom god ratu da je riječ. U najkraćem, mogli bi reći da me zanimala ta univerzalna pojava u ljudima koja ima veze sa tragovima koje rat ostavlja, a koji su neizbrisivi. A jedino što možemo je da ih na neki način smjestimo u svom sjećanju, suočimo se sa čime treba, eventualno interpretiramo, jer oni ostaju trajno u nama. Imaju, naravno, veze i sa današnjim trenutkom, naše devedesete su duboko u nama, i utiču i na naš današnji život – kaže autorka.
Junakinje romana, djevojčice Vanja i Milena, suočavaju se sa nasiljem i nad duhom i nad tijelom. Tu se nameće pitanje koliko i kako društveni kontekst određuje čovjeka, mijenja mu i sudbinu i karakter.
– Roman reflektuje neke od mogućih odgovora. Društveni kontekst utiče na naša iskustva, a ona utiču na nas i naš razvoj. Mi smo društvo u u kojem se u nasljeđe ostavlja transgeneracijska trauma. Vanja, a naročito Milena, proživljavaju nasilje kakvo je, nažalost, nad ženskom djecom i ženama godinama prešućivano i ignorisano i sramota je prebacivana na žrtve, a ne na počinioce. Govoriti o svemu ovome je jedini put do ozdravljenja i pojedinca i društva – istakla je Tanja Stupar Trifunović za NIN.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu