Nesreća je nastala zbog pogrešne procjene pozicije aviona prilikom sletanja zbog čega je pao u planinsku dolinu. Tek 33 putnika je preživjelo pad.
Preživjeli su se našli u ekstremnim uslovima – na visokoj nadmorskoj visini, bez hrane i medicinske pomoći, dok su temperature padale ispod nule i snežne oluje prekrivale područje. Za sklonište su koristili olupinu aviona, a nakon što su im zalihe hrane brzo nestale, morali su donijeti radikalnu odluku – počeli su da jedu tijela preminulih putnika kako bi preživjeli.
Preživjeli su se našli u ekstremnim uslovima – na visokoj nadmorskoj visini, bez hrane i medicinske pomoći, dok su temperature padale ispod nule i snežne oluje prekrivale područje. Za sklonište su koristili olupinu aviona, a nakon što su im zalihe hrane brzo nestale, morali su donijeti radikalnu odluku – počeli su da jedu tijela preminulih putnika kako bi preživjeli.
Kasnije su preživjeli naišli na još jednu katastrofu – lavinu koja je odnijela još osam života. S početna 33 preživjela, do decembra je broj pao na 16. Tada su odlučili krenuti u misiju spasavanja. Roberto Kanesa, Nando Parrado i Antonio Vizintín morali su da pešače po planinama, nadajući se da će pronaći pomoć. Nakon više od nedjelju dana naišli su na čileanskog stočara koji im je pomogao i doveo vlasti do preostalih preživjelih.
“Čudo u Andama”
Nakon 72 dana u Andama svi su bili spaseni, a vijest o “čudu u Andama” brzo je obišla svet. No, užas zbog spaavanja bio je pomešan s užasom zbog priznanja preživelih da su jeli ljudsko meso. Nakon spasavanja preživeli su se vratili na mesto nesreće, a tela onih koji nisu preživeli zakopana su u blizini, označena krstom.
Kanesa, pedijatar i kardiolog, 40 godina nakon nesreće svoju ispovjest odlučio je da podijeli sa cijelim svijetom. On je u vreme nesreće imao 19 godina. Najteže mu je bilo da jede meso.
– To je bio jedini izvor proteina i masti koji smo imali. Bilo je odvratno. Osećao sam se poniženo. Dostojanstvo mi je bilo na podu. Morao sam da zgrabim komad mesa svog prijatelja i da ga pojedem da bi preživio. Kroz oči našeg civilizovanog društva, to je bila jeziva i odvratna odluka – rekao je Kanesa.
Temperature su bile jako niske i smrzavali su se. Nisu lako doneli odluku da jedu meso poginulih, ali nisu mogli drugačije.
– Lomio sam se. U tom trenutku sam se pitao da li je bolje da umrem. Setio sam se majke i poželeo da se što pre vratim kući. Tada sam imao i devojku Lauru sa kojom danas imam troje dece. Progutao sam komad i to je bio ogroman korak nakon kojeg se ništa nije dogodilo – rekao je Kanesa, piše Večernji.hr.
Jedan od najtežih izazova preživelih bilo je suočavanje sa užasima koje su doživeli, posebno s činjenicom da su morali da pribegnu kanibalizmu. Kanesa je, po povratku u Urugvaj, obišao porodicu svojih prijatelja kako bi im lično objasnio kroz što su sve prošli i zašto su morali da preduzmu takve korake kako bi preživeli.
Opisao je i kako je posetio Gustava i Rakel Nikolić, čiji je sin bio teško povređen i umro je u lavini, koja je pogodila avion nakon nesreće.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu