U posljednjim danima Titovog života, u bolnici u Ljubljani, sve vrijeme uz maršala bio je njegov lični ljekar, dr Milomir Stanković, koji je otkrio kako su izgledali Titovi posljednji dani.
Josip Broz Tito preminuo je 4. maja 1980. godine, a njegov lični ljekar otkrio je detalje o tajnom liječenju.
– Sve je bilo u tajnosti oko liječenja Josipa Broza Tita. Došla je moja supruga da me posjeti na Brdu kod Kranja, a nisam smio da joj kažem da će sutra Titu biti amputirana noga. Nikad niste znali ko možda sluša – počeo je svoju priču dr Stanković.
On je, gostujući u jednoj emisiji, otkrio da su im u samom kliničkom centru govorili da ne žure pojedinim hodnicima, jer su novinari gledali kroz prozor.
– Upozoreni smo da će, ako budemo žurili, novinari shvatiti da je nešto hitno. Maksimalna tajnost. Injekcije smo nosili u nekim torbicama da se ne bi vidjelo. Niko iz njegove pratnje nije znao šta mi to njemu dajemo. Sve je bila tajna – kazao je još.
Opisao prvi susret sa Titom
– To je bilo ujutru 15. maja na Brionima, u njegovoj rezidenciji. On izlazi iz kupatila, istuširan, obrijan i čeka da mu se da injekcija. Pratio je svaki moj pokret pogledom. Poslije toga je uvijek imao povjerenje u mene. U to vrijeme sam bio ljekar na VMA (Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu). Kada sam prvi put došao kod njega, pozdravio me je kao da me je vidio juče:
– Dobar dan, doktore, kako ste?
– Dobro sam, druže predsjedniče, kako ste vi?
– Mene, doktore, steže ova vražija reuma. Znate, ja liječim reumu.
– Druže predsjedniče, mi kad vas vidimo na televiziji kako koračate, svi kažu da ste vi zdrav čovjek.
– Eh, doktore… Ja dobro stegnem zube dok koračam pred kamerama.
Dr Stanković kaže da je jednom, dok je Tito imao fizikalnu terapiju, primijetio njegovo lijevo stopalo koje nije izgledalo dobro.
– Bilo je blijedo i imalo neku neobičnu modricu. Kao da je neko mastilo prosuto na njega, potpuno ograničeno… Nije bilo razliveno. Pošto je on tada malo drijemao dok su ga masirali, mislio sam da to ne primjećuje. Opipao sam puls – nije ga bilo. Izašao sam i sačekao da završe sa terapijom. Poslije nekog vremena Tito izlazi i prolazi pored mene. Njegova mi maserka kaže: „Pa on je vidio da ste vi nešto radili. Čim ste izašli, pitao nas je šta ste to vidjeli. Morate mu nešto reći…“ Prišao sam mu i rekao:
– Druže predsjedniče, imate na stopalu jednu promjenu koja mora brzo da se pregleda.
– Doktore, Nova je godina, nemam vremena za konzilijume.
Kako otkriva dr Stanković, radilo se o okluzivnoj angiopatiji.
– Nije to bila dijabetična, kakvu je imao na potkoljenici. Ta okluzivna angiopatija je značila da mu je bila začepljena krvna žila koja „hrani“ nogu. To je bilo na bedrenoj arteriji i njemu je noga bila ugrožena. Ja sam bio odgovoran i morao sam nešto da preduzmem. Pokušao sam da ga nagovorim ponovo da pristane na konzilijum, ali sada uz pomoć njegovog ađutanta – dodao je on.
– Ja sam rekao da se s tim sačeka, proći će to – rekao mi je Tito.
Tito, prema njegovim riječima, uopšte nije mogao da prihvati cijelu tu situaciju.
– Malo je bilo u njemu straha. Vidjelo mu se na licu. Ja sam jedini sumnjao da to može glave da mu dođe… Ali i mene je moglo stajati glave, jer nisam na vrijeme prijavio ili nisam bio dovoljno uporan da ga nagovorim. Jedan ljekar to poslije par dana nije primijetio, pa su skoro mene optužili da dižem nepotrebnu paniku. Ali Tito je ubrzo zatim doživio strašan bol u nozi, kakav nikada ranije nije imao… I ja sam to iskoristio da objasnim njegovom ađutantu da je situacija veoma ozbiljna. Pozvali smo još ljekara – prisjeća se.
Tito opet nije htio da sluša upozorenja i stalno je govorio da “nema vremena” i da će “to proći”.
– E onda je njegov ađutant rekao da mu konzilijum neće oduzeti mnogo vremena. I tada Tito pristaje da ga konzilijum pregleda narednog dana – priča dalje.
Došla su i dva vrhunska stručnjaka iz inostranstva – jedan iz SAD-a i jedan iz Sovjetskog Saveza. Sovjetski ljekar je pregledao nogu i cirkulaciju, dok ga je Amerikanac pregledao cijelog. Na kraju su rekli da je Tito u dobrom opštem stanju, ali da mu je noga ugrožena.
Tito je, kako je dr Stanković ispričao, prihvatao sve lijekove, ali nije htio da ostane bez noge.
– Rekao nam je: “Ako moja noga ode, ja ću sebi presuditi”. Kad je trebalo da ide u bolnicu, mi smo mu sklonili pištolj koji je tajno čuvao u jednoj torbici. Niko nije smio da mu kaže da noga mora biti amputirana, već su samo produžavali terapiju u nedogled – terapiju koja nije pomagala. I sve je tako bilo dok se noga nije osušila, a kada se osušila, otrovala je cijeli organizam… Bila je to kobna greška koja je maršala stajala života – priča još.
Šta je Tita odnijelo “na onaj svijet”?
Josip Broz je poslije amputacije, kako ističe dr Stanković, bio zadovoljan jer je operacija uspjela.
– Govorio je da će sa jednom protezom i jednim štapom ponovo ići na skup Nesvrstanih. Ljekari su odahnuli, on je odahnuo… Međutim, to što se odugovlačilo sa amputacijom počelo je da uzima svoj danak. Bilo je nekoliko puta kada je došlo skoro do kraja, ali su tada rađene infuzije, transfuzije, intubacije, vještački bubreg… I jedno vrijeme se budio iz te kome – govori doktor.
Dr Stanković otkriva šta je, kako kaže, Tita “odnijelo na onaj svijet”.
– Velika greška je bila što mu se izlazilo u susret da se liječi lijekovima, a ne hirurški. Njega je na onaj svijet odnijela jedna sklerotična pločica u butnoj arteriji koja je zatvarala arteriju 50 odsto i u kojoj je došlo do krvarenja… Ta arterija je mogla lako da se očepi. Ja bih to mogao da uradim, ali nisam imao ovlašćenja, a i Tito to ne bi dozvolio – rekao je dr Stanković i otkrio posljednje Titove riječi:
– Kada je shvatio da je sve propalo, njegove posljednje reči su bile: “Šta sve ovo treba da znači!” E sad, da li se to odnosilo na neke njegove odluke ili na ljekare koji su mu obećavali da će terapija uspjeti – to ne znam… Sredinom februara 1980. više nije mogao da govori, i do kraja života bio je u induciranoj komi. Ravna linija pojavila se 4. maja u 15:05 – ispričao je dr Miomir Stanković, prenosi Telegraf.rs.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu