Kada sam pošla u prvi razred u školi u Kumrovcu, prvi naš izlet bio je do Titove rodne kuće. To se desilo 25. maja 1946. godine. Toga se veoma dobro sjećam. Pjevala u školskom horu ispred kuće – prisjetila se Štefanija svoga djetinjstva i početka školovanja.
To su uspomene koje ne blijede, dodaje, nego dobijalu novu dimenziju. Ona kaže da u Kumrovcu mještani i sada snažno čuvaju upomenu na Tita i da su veoma privrženi njegovim idejama.
– Prošle godine Uroš, moj suprug i ja, bili smo tamo. Kumrovec je i sada veoma posjećen, mnogi ljudi, iz svih krajeva bivše Jugoslavije i svijeta tamo dolaze, ne samo 25. maja nego cijele godine. O tome mi je pričala moja nećaka koja živi u Kumrovcu. Uvijek mi je drago kada to slušam i kada se pominju Kumrovec i Tito. To je i moj zavičaj, gdje sam rođena 1939. godine – sa ponosom ističe naša sagovornica opisujući razdaljinu između njene i Titove kuće.
Titova kuća je na boljem mjestu u selu nego moja, pored nje je glavna cesta a do moje je lošiji put. Od moje do njegove kuće je pola sata pješačenja a biciklom ili automobilom samo nekoliko minuta, objašnajva naša sagovornica geografske karakteristike Titovog i svoga zavičaja.
– Sada je i do moje kuće asfalt ali nekada ga nije bilo. Kumrovec se vremenom mijenjao i u bivšoj Jugoslaviji bio je najpoznatije selo, sa razlogom. Pa tu je rođen najveći sin svih naših naroda i narodnosti, kako se to nekad govorilo a ja i sada vjerujem da je tako – ljubazno, sa velikom sjetom na vrijeme svoje mladosti ali i države u kojoj je najdrže živjela, ispričala nam je Štefanija.
Ona je već tri godine, zajedno sa suprugom Urošem porijeklom iz Suvaje kod Bosanske Krupe, boravi u Domu za stare osobe “Rezidencija Bakić” u centru Gradiške. Ona kaže da joj je ovdje lijepo, da je okruženja pažnjom i razumijevanjem.
– Uvijek razmišljam o Titovim porukama, a kada je on rekao, tuđe nećemo svoje ne damo i čuvajte bratstvo i jedinstvo, kao zjenicu svoga oka, time je odredio suštinu. Kada je Uroš pronašao na televiziji prilog iz Beograda o “Danu mladosti” meni je bilo tako teško, steglo me u grlu, a suze su same potekle. Pa to je moj život, period kada smo se veselili nečemu, kada smo malo imali ali bili srećni – poručila je Štefanija Opačić, kuvarica po profesiji sa dugogodišnjim penzionerskim statusom.
Uroševe uspomene
Štefanija je Uroša prvi put odvela u Kumrovec 1960. godine, da upozna njene roditelje a potom su zajedno otišli do Titove kuće.
– To je na mene ostavilo snažan utisak. Kumrovec volim i pamtim po više osnova. Bilo je to za mene sretno vrijeme, bili smo mladi, sa mnogo zanosa i ljubavi. To nas je hrabrilo, podsticalo, nudilo obilje životnih iskušenja. Dan mladosti je naš praznik, i tada i sada. Države se mijenjaju ali nas dvoje smo isti, njegujemo iste vrijednosti i uopšte nas ne zanimaju tuđa mišljenja – kaže Uroš Opačić hvaleći takođe i svoj rodni kraj.
– Ja sam bio komšija Bore Drljače, on je Tito za pjesmu i za Podgrmeč. Kada Štefanija potegne priču o Titu i pusti njegov govor, ja pustim pjesmu Bore Drljače. Tako nam je baš fino, Boro pjeva, a Tito priča – prepričao nam je Uroš anegdotu iz svoje bračne svakodnevice.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu