Milenko je krv dao 155 puta, spasivši tako mnoge života, pomogao drugima u nevolji a nikada nije pitao za njihovo ime, prezime, adresu, zanimanje ili bilo kakve druge generalije.
Za mene su, započinje svoju životnu ispovijest i svoju filozofiju, svi ljudi u nevolji isti, svačiji problem je jednako težak i bolan. Zato sam mnogima pomogao ne tražeći ništa za uzvrat. Moj osjećaj da sam učinio nešto vrijedno i njihova lijepa riječ, za mene su velika sreća – pripovijeda Milenko, u kafani kod Stanka Šinika u Vrbaškoj, gdje gotovo svakodnevno, poslije radnog dana u voćnjaku, navraća na piće i malo razgovora.
Koliko je vrijedno biti human, dobar sa ljudima i narodom, Milenko je naučio u mladosti, u vrijeme služenja u JNA.
– Prvi put krv sam dao 13. novembra 1974. godine u Pirotu. Poslije sam otišao u Rijeku i tamo nastavio davati krv. Tako, sve do sada. Gdje god sam došao i prijavio se da sam davalac krvi, uvijek su kazali, takav nam treba. Krv dajem svaka tri mjeseca, na svoju inicijativnu ali se često dešava da me pozovu, zbog hitnog slučaja. Sjećam se, naprimjer, mnogih dramtičnih situacija. Krv sam dao Srpčanki koja je rodila dvojke. Ostavio sam posao, spremio se u najvećoj žurbi i stigao na vrijeme, u Transfuziološku službu. Time sam spasio tri života i takvim postupcima se dičim, to je moj ponos i smisao života – budi Milenko emocije na davnašnje vrijeme, na mnoge primjere u kojima je njegova krv spasila život, čijih vrijednosti se nije odrekao.
– Posjedujem kartone u zdravstvenim ustanovama u Nišu, Beogradu, Bijeljini, Prijedoru i Gradiški. Nažalost, na televiziji više pokazuju davaoce koji su po pet ili petnaest puta dali krv nego nas, rekordere. Valjda ih mogu lakše pronaći, a do nas, davalaca sa stotinu i više davanja, teško je doći jer mi živimo daleko, u selima, radimo u poljoprivredi ili u fabrikama, u grad dolazimo samo kada treba dati krv pa opet kapu u šake, pritegnutih kajiša na opancima žurimo u svoj svijet. Tako je, časti mi, istinu ti govorim – uvjerava nas Milenko Balta.
Sada, zbog starosne granice, kaže, više ne može davati krv ali je srećan jer je veliku i važnu misiju doveo do kraja. Ipak, mnogi Baltu poznaju i po jugonostalgičnim osjećanjima i odanosti bivšem predsjedniku SFRJ Josipu Brozu Titu.
Njegovu sliku godinama nosi na majici ispod koje su, osim potpisa, različite poruke. Na majici za koju se opredijelio ove godine, piše, vaše vrijeme ističe.
Poruka je upućena, dodaje, svima koji odlučuju o narodu, troše državne pare i svađaju se. Balta je Tita vidio na Kozari, na proslavi, prilikom završetka gradnje spomenika.
– Bio sam na predvojničkoj obuci na Mrakovicu, u špaliru, kada je otkriven spomenik. Tada sam vidio maršala. Zastao je ispred mene, tako mi je bilo suđeno, spustio mi ruku na rame, potapšao i upitao, kako si vojniče. Osjećao sam se veoma uzbuđeno, važno, srećno… I sada mi se, poslije toliko godina čini da mi je njegova ruka na ramenu, nije me napustio taj osjećaj – pod snažnim emocijama, priča Balta iz kojeg, kao bujica, kao planinski potok, teče rijeka uspomena.
– Tog 4. maja 1980. godine, došao sam iz Rijeke ovdje, zadesio se u Jablanici, gledao utakmicu na televiziji. Najednom je sve stalo, zanijemeli i televizor, i ljudi, prekinuta utakmica, igrači i publika zajecali a plač se začuo i u selu, sa svih strana – prisjeća se Balta Titove smrti. Ostalo društvo u kafani, pažljivo sluša i sa njim saosjeća.
– Znao je narod da će rat, plakao je zbog Tita ali i u strahu, pitajući se, šta će biti poslije, a znamo šta je bilo. Govorilo se, kada umre Tito, biće rat. Dok je on bio živ, niko nije mogao udariti na Tita i zato je postojala država. Pročitao sam da je Miroslav Krleža, četiri godine prije Titove smrti rekao da nema ništa protiv da umre prije Tita, jer ne želi prisustvovati zlu i stradanju, svemu što nas čeka nakon njegovog odlaska – priča humanista i rodoljub, vrijedan i plemenit čovjek, Kozarčanin.
– Kada čovjek, kao i država, jednom popusti i dozvoli da ga gaze, taj iz blata neće ustati, a od njega kao i od države više nema ništa. Imam mnogo istomišljenika, ljudi koji me podržavaju – uvjerava nas Balta, upoređujući državu kojoj se zakleo i sve druge, nastale na njenim ruševinama.
Zavjet
Kada god idem u grad, priča Balta, na seoske zborove, u posjetu rodbini i prijateljima, oblačim majicu sa Titovom slikom, koju sam kupio u Bijeljini.
Iskren da budem, ima i onih koji ne podnose ovu moju, kako da kažem, ceremoniju, ali mene to ne zanima. Osjećam se mentalno i fizički jak da se sa svakim, argumentom a Boga mi, i šakom ili kakvom toljagom, mogu obračunati.
Nikoga ne bih prvi napao, ponašam se po Titovom zavjetu, tuđe nećemo, svoje ne damo, preko granice lijepo se gledamo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu