Ova priča nije o nečijem biološkom djetetu. Nije ni o velikom gestu, ni o herojstvu. Ovo je priča o ljubavi koja je pronašla svoj dom. Ali ono što ćemo reći, i to jasno i ponosno jeste da je njihova priča dokaz da roditeljstvo ne počinje od krvi, već od odluke. I od srca.
Porodica o kojoj govorimo, Kristina i Nikola, zamolili su da ne otkrivamo njihove prezime, kao ni iz kog su grada u Srbiji. Nećemo otkrivati ni ime ni godine djevojčice, jer ova priča pripada svima koji žele da vjeruju u to da ljubav uvijek nađe put.
Kao i svaka istinska stvar u životu, i put ka roditeljstvu kroz usvajanje traje. Za Kristinu i Nikolu, ovaj proces trajao je nešto više od dvije godine.
– Trajanje samog procesa je individualno i možemo ga podijeliti u dvije faze. Prvu čini prikupljanje papira, testiranja, priprema i škola roditeljstva dok druga faza počinje od momenta upisa para u zvaničan registar usvojitelja. Kod nas konkretno je cijeli proces trajao nešto više od dvije godine, ali isto tako znamo parove kod kojih je to bilo dosta kraće.
– Pravilo je da nema pravila i ja sam potpuno sigurna da se čeka baš to dijete koje je namjenjeno baš nama. Ono što je važno naglasiti, mi smo papire za usvajanje predali negdje između dvije vantjelesne oplodnje i jedna odluka nije isključivala drugu. Bilo bi najljepše da se desilo i usvajanje i biološko dijete, pa da prosto nisu sami i da imaju jedno drugo – priča Kristina.
Bez obzira koliko godina ili dana prođe, ono što je tvoje doći će, u pravom trenutku, kao odgovor na pitanje koje nisi ni znao da si postavio.
– Izazova je dosta, kada uđete u cijeli proces kroz razgovore sa stručnim licima i socijalnim radnicima vi se suočavate sa ni malo lijepim pričama o sudbini djece koja ulaze u sistem, o njihovim traumama. Ali je uloga celog CSR tima koji čine socijalni radnik, pravnik, pedagog i psiholog tokom cijelog procesa ključna. Oni su vam potpuno dostupni za sva pitanja, strahove i dvojbe.
Ljubav na prvi pogled
To nije bio samo birokratski put, to je bilo ogledanje u stvarnosti djetinjstava koja su počela borbom.
– Ovdje bih prvo naglasila da je ključna stvar za donošenje odluke o usvajanju djeteta dobar partnerski odnos. Suprug i ja smo donijeli odluku o usvajanju onog trenutka kada smo shvatili da smo oboje potpuno spremni da se posvetimo nekome i da mu podarimo ljubav i sebe.
Ljubav ne dolazi u jednoj formi. Njihova spremnost da vole nije znala za granice ni kategorizacije. Samo za iskrenost.
– Kada su nas pozvali i rekli da su izabrali baš nas da budemo roditelji našoj djevojčici, sreći nije bilo kraja. U tom trenutku mi nju još uvijek nismo vidjeli, ali smo oboje bili potpuno sigurni u odluku CSR tima i znali smo da je baš ona namjenjena nama. Prvi susret je to samo potvrdio. Ja sam je odmah uzela u naručje i ona se samo ugnjezdila u mom zagrljaju nekako kao da joj je oduvijek baš tu i bilo mjesto. Ista situacija je bila i sa suprugom. Mogu slobodno da kažem da se povezanost i ljubav desila na prvi pogled i da je bila obostrana. Baš zbog toga volim da kažem da je ona naše dijete iz duše.
Kad se plač ne čuje
Neke ljubavi ne zahtjevaju vreme. Samo prisustvo. I osjećaj koji se ne može objasniti riječima, već zagrljajem, piše Žena Blic.
– Djeca koja čekaju na usvajanje uvijek sa sobom nose neke traume. Često i kasne u razvoju usljed emotivnog lišavanja, ali je važno da budemo svjesni da je ljubav sve i da ljubav pokreće sve.
– Takođe, strpljenje i razumijevanje za djecu i za sve kroz šta su prošli i odluka da zajedno sa njima to prebrodite. Najveći izazov sa kojim smo se mi susreli kada je naša ćerkica stigla kući je bilo to da ona nije plakala, a kada se oseti uznemireno ona je imala način kako umiruje sebe stiskajući svoje ćebence i ljuljajući se napred nazad i udarajući leđima od zid ili krevetac.
– Trebalo nam je neko vrijeme da ona shvati da više nije sama, da je mi sada i čujemo i vidimo i da je pri svakoj uznemirenosti uzimamo u naručje, mazimo, ljuljuškamo i da smo tu. Vremenom su te epizode nestale, a ona je počela da plače.
Pitanje porijekla
Oni su shvatili da pripadanje ne zna za genetiku, ono se gradi svakim osmijehom, zagrljajem, poljupcem u čelo. Međutim, kako djetetu i kada objasniti njegovo biološko porijeklo?
– Jako je važno da svi parovi koji razmišljaju o usvajanju zaborave na predrasude koje nažalost i dalje postoje. Važno je da ne osuđujemo ljude koji donesu odluku da dijete daju na usvajanje jer su to sudbine i nismo mi ti koji treba da preispitujemo ili osuđujemo nečiju odluku.
– Od kada sam odlučila da našu priču podijelim na instagramu kako bih pomogla svima koji se dvoume i svima koji su u procesu ali im znače dodatne informacije ili iskustva, javilo mi se jako puno roditelja koji su usvojili decu, ali i dosta djece, sada već ljudi koji su usvojeni i svi smo se složili oko jedne stvari. Iskrenost i transparentnost. Da ne krijemo od djece ništa, jer jedino tako će oni znati da smo mi zaista tu za njih uvijek.
– Usvajanje nije bajka. To je svakodnevni trud, spremnost da voliš i kad je teško. I kad ne znaš. I kad te nešto uplaši. Ali samo onda kada obje strane gledaju u istom pravcu prema djetetu.
– Ljudi koji se plaše usvajanja, ne treba da ulaze u proces. Usvajanje nije za svakoga, nosi sa sobom mnogo izazova i odgovornost i oba partnera moraju jednako da žele i budu jedno uz drugo u ovoj odluci – kaže Kristina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu