Dokaz da heroji ne moraju da nose plašt ili da ne moraju da uskaču u požar da bi spasli ljudski život je Dragan Jugović, pedesetdvogodišnjak iz Beograda.
Trenutak kada je prije 14 godina izašao u javnost i progovorio o mentalnim bolestima pomogla je mnogim ljudima koji se poput njega bore, i možda začeo iskorjenjivanje starog srpskog običaja da se o nekim stvarima ne priča.
Kako kaže, broj hospitalizacija u više od 40 godina života, ne pamti, te sa sigurnošću može da kaže kako je kroz proces dnevnog ili zatvorenog liječenja u psihijatrijskoj bolnici “Laza Lazarević”, sigurno veći od trideset.
Ono što pouzdano zna, jeste da je prvi put hospitalizovan kao maturant Matematičke gimnazije, da bi posljednji put na zatvorenom odjeljenju bio prije dvije godine, ispričao nam je 2020.
Život prije bolesti
Prije bolesti, bio je samo obični tinejdžer koji je volio da čita, igra šah, sa izuzetkom interesovanja o smislu života, o kojem je počeo da razmišlja veoma rano, još pre prvog razreda osnovne škole.
– Odrastao sam na Novom Beogradu, kroz svih osam razreda prošao kao odličan đak i zbog svojih sklonosti i ljubavi prema matematici i fizici, upisao sam Matematičku gimnaziju u Beogradu – priča Jugović.
Kako kaže, ništa do te četvrte godine srednje škole nije ukazivalo na to da ima mentalni poremećaj, da bi onda, u samo tri dana, njegovo psihičko stanje bilo pogoršano, te je zbog jednog ispada u javnosti, započeo liječenje koje traje već četiri decenije.
Žmureći preko Terazija
– Bolest je počela javnim ispadom kada sam imao 17,5 godina. Naime, niko vas neće dovesti u bolnicu ako nemate javni ispad, a ja sam žmureći prešao Terazije, vozila su kočila, svirala, na sreću niko me nije zgazio, a u tom stanju u kojem sam se nalazio, nisam reflektovao sve to. Nakon toga sam ušao u poslastičarnicu, na licu mi se vidjelo da mi nije dobro. Ušao sam unutra i otišao u njihove radne prostorije, popio čašu vode i izašao napolje. Nakon toga sam otišao u hotel “Moskva” i samo sam se srušio, samo sam se onesvjiestio. Tu su pozvali Hitnu pomoć i prvo što su me pitali jeste da li sam šećeraš. Bitno je reći da je to bilo trećeg dana od kako mi nije bilo dobro. U početku nisu znali šta mi je, jer, nikada ništa prije toga nisam imao nijedan simptom moguće bolesti. Na kraju su me odvezli u “Lazu Lazarević”. Dijagnoza je bila bipolarno afektivni poremećaj, ili, kako su tada zvali, manično depresivna psihoza – polako nas je uveo Dragan u svoju životnu priču.
Dijagnoza
Šta je prethodilo tome, te i šta je bio okidač, ne zna ni danas, dodajući kako se sjeća samo maničnog raspoloženja, koje je opisao kao neku vrstu blaženstva.
– Ne znam šta je moglo da bude okidač, samo znam da sam dva dana prije toga osjetio neko ogromno blaženstvo, kao da si na drogama, iako u životu nisam probao ni drogu ni alkohol. Drugi dan sam u istom raspoloženju otišao u školu, nisam imao nikakav ispad, on je došao tek trećeg dana kada sam otišao do grada, do Terazija, kao što sam već rekao i tako je počelo – kaže nam Dragan, koji je uprkos svemu, redovno završio Matematičku gimnaziju, i to, zaključno sa odličnim uspjehom u četvrtom razredu.
Uporedo sa maturom i diplomom Matematičke gimnazije, dobio je još jedan papir, onaj koji će ga pratiti sve do danas i koji će nekoliko puta promijeniti naziv – dijagnozu.
– Februara 1979. godine, u četvrtom razredu gimnazije, postavljena mi je dijagnoza – emocionalni poremećaj adolescencije, a sljedeća je bila manična depresivna psihoza. Od tada, svake godine sam išao u bolnicu – dodaje.
Stanje krili 8 godina
Stigmatizaciju unutar porodice nije osjetio, ali su njegovo stanje krili skoro osam godina, uz izuzetak nekoliko osoba sa strane koje su znale o čemu se radi, uključujući njegovog najboljeg prijatelja iz gimnazije, razrednog starješine, kao i ostalih profesora u školi.
– Porodica se u početku trudila da se to zataška, da ne ide dalje od našeg stana. Na primjer, kad nam dođu gosti, odlazio sam u svoju sobu. Znate, kada sam počeo da pijem antipsihotike, počeo sam da dobijam kilograme, mijenjao mi se fizički izgled. Međutim, sve je to i dalje ostajalo u domenu porodice, do trenutka kada sam jednog jula, nakon osam godina liječenja, izašao na ulicu obučen u bundu, nakon čega je došla Hitna pomoć i ponovo sam odvezen na hospitalizaciju. Tada je čitav komšiluk na Novom Beogradu, gdje sam u to vreme živio, saznao da sam bolestan. U samoj gimnaziji, nakon liječenja koje je trajalo mjesec dana, vratio sam se u klupu. Na savjet ljekara, da drugari ne saznaju šta se zaista desilo, rekli su mi da im kažem kako sam kardiološki pacijent. Mada, razredni starešina je znao, on me je posjetio tokom boravka u bolnici i bio je dobar prema meni. Što se drugara tiče, moj današnji kum, a tada najbolji prijatelj, bio je jedna od osoba kojima sam sve rekao, pred njim nisam imao tajni. Od prvog dana je bio sa mnom, dolazio mi je u posjete i nije me uopšte stigmatizovao. Danas je naš proslavljeni akademik i jedan od najboljih stručnjaka u svojoj oblasti i to na svjetskom nivou – naglašava Dragan.
“Niko ti u oči neće reći da si lud”
Uprkos tajni koju su krili o njegovom stanju, porodica, otac, majka i brat, nikada ga nisu stigmatizovali. Naprotiv, od njih je imao veliku podršku i pomoć u svakom smislu.
Kada je riječ o okolini, odnosno komšiluku, kaže da nikako ne zna šta su oni imali u glavi i šta su pričali iza njegovih leđa, dok su mu se uljudno javljali u prolazu. Ističe da je na prvom mjestu, pobijedio autostigmu.
– Porodica te ne stigmatizuje, već okolina, autostigma je kada se kriješ. Ljudi su kulturni, niko neće da ti kaže u lice “ludače”, ali šta ti pričaju iza leđa, to ne znaš. Postoji jedan naučni rad, pisao ga je doktor Kecmanović, koji govori o tome da je stigma konstanta i da se neće promijeniti, samo se prenosi sa generacije na generaciju. Stereotipi najviše dolaze od ljudi koji nas ne poznaju, dok ljudi koji nas znaju, ne rade to, znaju nas. Ako sada počnemo da edukujemo ovu generaciju, po mom laičkom mišljenju, ima nade za sve one koji dolaze poslije njih i za sve one koji se suočavaju sa zdravstvenim problemima sličnim mojim. Uslovi liječenja su se promijenili, kao i zakoni o mentalnom zdravlju, sad je red da mijenjamo i svijest – pojašnjava nam.
Ispunio snove
Iako ga je bolest snašla u životnoj dobi kada je trebao da “poleti”, kaže da je svoje snove ispunio jer nikada nije sanjao o titulama ili materijalnim stvarima, već o duhovnom izdizanju.
Sa sedam je počeo da trenira karate, sa devet godina je dobio crni pojas, da bi sljedeće godine, prestao i posvetio se čitanju knjiga i spoznavanju onoga najbitnijeg – ljudske duše i smisla života.
Zbog svega toga, pravoslavno hrišćanstvo bilo je spas i jedini put kojem je težio.
Čista i iskrena vjera, pomogli su mu tokom procesa liječenja, ali navodi da je ključ uspjeha u povjerenju u doktora koji nas liječi.
Disciplina, povjerenje i prihvatanje sebe
Disciplina je ključna u tom procesu, ističe, ali i navodi da se svakom pacijentu desi da samoinicijativno prekine sa uzimanjem terapije.
– Ljudi često prekinu na svoju ruku, i sam sam to radio, dva ili tri puta, iako mi je rečeno da to ne radim. Svaki put sam poslije nekog vremena ponovo bio u bolnici. Onda shvatiš – lijek djeluje i čovjeku je prijatno, dobro si. Dakle, to je najbitnija stavka, konstanta uzimanja terapije – priča Dragan.
Uprkos svemu, nakon završene srednje škole upisao je i fakultet, i to onaj koji važi za jedan od najtežih, elektrotehnički.
– Ja mogu da naučim šta god hoćete, ali ne mogu da se natjeram da sjednem da učim. Matematiku sam znao dobro još iz gimnazije, a to je na ETF-u najbitnije, tako da sam došao do treće godine, nije bio predmet koji nisam mogao da savladam, davao sam ispite, ali, kada sam došao do treće godine, odustao sam od daljeg studiranja – iskren je Dragan.
Kao ključnu ulogu u liječenju i držanju bolesti pod kontrolom, ističe tri ključne stvari, disciplinu, prihvatanje i povjerenje.
– Imate uvid u svoje stanje, pogledam sebe i kažem – da, ja sam bolestan. Onda, doktor je moj najbolji prijatelj, on hoće da mi pomogne. Kako može da mi pomogne ako mu se ja ne otvorim? Kada sam javno počeo da govorim da sam bolestan, to je bila kruna, kraj. Ljekar uči kako da me liječi, a ja kako da me on liječi, kako da sarađujem. Sve se u životu uči, kao i liječenje. Učim kako da sarađujem, kako da prihvatim bolest, da ne smijem alkohol, da moram da spavam dobro, disciplina… Učim šta da izbjegavam u ponašanju – objašnjava naš sagovornik.
Zatvaranje usled virusa korona nije mu teško palo jer, kako nam je rekao, njegova zona komfora, odnosno stan u kojoj živi sa suprugom, ispunjen je stvarima koje najviše vole.
Ljubav koju njeguje u sebi, donijela mu je ljubav i u bračnom životu. Već skoro dvije decenije u srećnom je braku.
Kada je izašao u javnost sa svojim pričom, odnosno kada je započeo i javni proces autostigmatizacije, 2009. godine, prvo u Aerodomu na skupu, a nakon toga u emisiji na kanalu Studija B, te i u časopisu “Vreme”, Dragan je bio pionir u Srbiji kada se radi o javnom pričanju o mentalnim bolestima.
Ipak, njegovi prijatelji nisu bili najsrećniji zbog toga, dok su osobe iz javnog života, poput doajena našeg glumišta, pokojnog Nebojše Glogovca, bile puni hvale za njegov postupak.
– Bila je 2009. godina kada sam javno govorio o tome. Mnogi prijatelji koji se leče govorili su mi šta mi je to trebalo, nisu bili za to. Uslijedila su gostovanja na televiziji, intervju za časopis “Vreme” koji je odjeknuo. To mi je bilo prvo pojavljivanje u javnosti poslije nastupa u Aerodomu. Bio je tu zamjenik ministra zdravlja, jedan psihijatar i Nebojša Glogovac u svojstvu glumca koji je igrao mentalno oboljelu osobu. Dobijao sam riječ nekoliko puta i moja izlaganja su trajala svaki put po nekoliko minuta, nisu me prekidali. Na kraju emisije, prišao mi je i rekao: “Dragane, dok nisi progovorio, imao sam sasvim drugu predstavu o tebi, sad imam sasvim drugo mišljenje”. Lično, lik Ivana u Hadersfildu je realno i maestralno odigrao, apsolutno pravilno je dočarao lik pacijenta koji na sve uvrede i zezanja odgovara kroz ljubav i razumijevanje, bez loših riječi – kaže nam Dragan.
Duhovnik Amfilohije
Ljubav koju njeguje prema religiji, dovela ga je do toga da provede dva mjeseca u manastiru Ostrog, gdje je bio iskušenik, te i do prijateljstva koje je njegovao sa upokojenim mitropolitom Amfilohijem Radovićem, koji je bio, i kako nam je rekao ostao, njegov duhovnik.
– Sa trideset godina, 1991. odlučio sam da postanem monah, pa sam prvo otišao u manastir Ostrog da budem iskušenik. Međutim, sa dvadeset godina sam počeo da intenzivno razmišljam o tome i živio sam po hrišćanskim kanonima. Imao sam sreću da mi je duhovnik od početka mog interesovanja za religiju bio mitropolit Amfilohije. Dok je živio u Beogradu, viđali smo se često, a onda smo kontakt prebacili na telefonske razgovore i to se održalo sve do njegovog odlaska sa ovog svijeta. Majka i otac se nisu slagali sa mojom odlukom, ali su je prihvatili. Imao sam podršku i velikog Vladete Jerotića, koji me je podržao u toj odluci govoreći mi samo da redovno uzimam terapiju, što sam i činio. Međutim, posle dva mjeseca, jedno jutro sam se probudio sa jednom misli u glavi: “meni ovde nije mjesto”. To sam rekao ocu Lazaru, i tad mi je rekao: “Hristoslave, bolje ti da se vratiš kući, monah mora da bude tvrd ko kamen, a ti si mekan ko pamuk”. To mi nije teško palo, jednostavno to je bio Božji znak da nisam za to – rekao je Dragan na kraju razgovora za Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu