Neke od takvih su svakako bajke pisca Luisa Kerola “Alisa u zemlji čuda”, i “Alisa s one stane ogledala”, koje su mnogo puta adaptirane i svaki put prikazivane kao neodoljive i preporučene najmlađima, iako neki sada smatraju da su to u stvari knjige za odrasle.
Pisac je zapravo lik Alise stvorio inpirisan stvarnom djevojčicom, Alis Lidel, koju je upoznao kada je imala tri godine, dok je sam Luis Kerol, čije pravo ime je Čarls Dodžson, imao tada 24 godine i studirao je matematiku, dok je veliku ljubav imao i prema fotografili, a najviše je volio da fotografiše djecu. Kako su se na nekim njegovim fotografijama nerijetko nalazile i djevojčice bez odjeće, za njega se pričalo da je kontroverzan, kao i prikriveni pedofil, iako takve tvrdnje do danas nisu dokazane.
Nakon što je upoznao junakinju svoje priče kada je Alis sa njenim sestrama i porodicom fotogradisao u bašti, pošto ga je njen otac za to pozvao, ubrzo potom počela je da mu se u glavi stvara čudna priča o Alisi u zemlji čuda. Naime, prilikom jedne vožnje brodom u julu 1862. godine, on je Alis i njenim sestrama, Idit i Lorin, ispričao priči punu neobičnih likova, dok je kao glavnog junaka izabrao desetogodišnju Alis.
Iako ovo svakako nije bio prvi put da mladi student priča priče malim djevojčicama, izgleda da im se ova posebno svidjela, pa je sama Alis zamolila Luisa da istu zapiše, što je i uradio, a onda joj je, dvije godine kasnije, za Božić poklonio roman, ukrašen ilustracijama, jer mu je Alis tada uveliko postala miljenica.
Njihov odnos je postao predmet mnogih intriga
Mnogi naučnici se slažu da je gajio osjećanja prema Alis, ali se veoma trudio da ih potisne. Čitajući njegove dnevnike, jasno je da su dani u kojima je viđao Alisu bili mnogo emotivniji za njega. Često bi gubio san. Tokom intervjua, praunuka Alis Lidel, Vanesa Tejt, rekla je: „Mislim da je bio zaljubljen u nju, ali ne mislim da bi to sebi priznao.” Obzirom na to da je Dodžson uvijek bio u društvu njene dadilje ili roditelja kada ju je viđao malo je vjerovatno da se nešto neprikladno zaista dogodilo.
Ipak, i ovom neobičnom prijateljstvu je došao kraj 1863. godine, kada je došlo do razdora, prema riječima nekih biografa, nakon što je Dodžson izrazio želju da oženi tada 11 godina staru djevojčicu, dok su drugi nagađali da se u njega zaljubila Alisina starija sestra Lorina, pa su ga roditelji otjerali kako bi se izbjegao skandal. Iako je već sljedeće godine došlo do pomirenja porodice sa piscem, nikada mu više nije bilo dozvoljeno da se druži sa djecom.
Međutim, izgleda da se do nekih novih dokaza “nedavno” došlo kada se prije nekoliko godina pojavilo Dodžsonovo pismo, naslovljeno na “dragu gospođicu Lidel”, napisano samo tri godine prije Alisine udaje, u kojem je odgovarao na komentare upućene njemu, između “gospođice Lidel” i njene prijateljice, koje mu je prenijela treća osoba, a u kome objašnjava i ističe kako su njegove riječi, kako voli djecu, pogrešno shvaćene.
Bajka zapravo nije namijenjena djeci
Kada je o drugoj varijanti intriga vezanih za ovu bajku riječ, a prema kojoj ona uopšte nije za djecu, jer njena tematika zapravo odgovara odraslima, stoji to da se prvobitno nevini elementi sada često koriste kao reference na supstance koje mijenjaju svijest: gusjenica koja puši lulu, pečurke, slijeđenje bijelog zeca.
Tako je 1971. godine edukativni film američke vlade, Radoznala Alisa, opisao likove iz Zemlje čuda kao različite tipove zavisnika od narkotika: gusjenica je bila navučena na travu, Martovski zec na amfetamine, puh na barbiturate. Namjera je bila da se od ove aktivnosti odvrate djeca, ali je ipak to sa sobom povuklo i nagađanja o pravom licu poznate bajke, te da li je ono zaista namijenjeno djeci, ili se iza toga krije nešto drugo.
Nisu, međutim, ni sve Alise iz tog perioda bile vesele – ilustracije Pitera Blejka iz 1970. godine možda su prepune živopisnog cvijeća i šara, ali je njihovo sveukupno raspoloženje sumorno. Alisa tugaljivo zuri u posmatrača, Ludi šeširdžija djeluje samosažaljivo u zatvoru. Uprkos njihovim bojama, djeluju kao da su izašle iz svijeta neobične BBC adaptacije u režiji Džonatana Milera iz 1966. godine, prenosi ŽenaBlic.
– Zemlja čuda uvijek je moćna metafora ili ideja sa kojom može nešto da se radi. Knjiga ima toliko fenomenalno mnogo ideja i koncepata u sebi, a ipak ostavlja prostora i za novu kreativnost – objasnila je jedna kustoskinja kako vidi ovo djelo Luisa Kerola koje i dan danas ne prestaje da bude u centru pažnje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu