Ovu operaciju pratilo je i više od 125 vojnih aviona. Cilj ovih iznenadnih napada je bilo slabljenje iranskog nuklearnog programa na način koji su američki državni zvaničnici opisali kao “potpuno i totalno uništenje ključnih objekata”. Iako je Tramp u svojoj kampanjskoj komunikaciji često opisivao sebe kao mirotvorca, ovaj vid novog američkog angažovanja ukazuje da će biti skloniji prilagođavanju realnosti. Administracija je ponosno navodila da je ovim napadom kapacitet Irana da razvije nuklearno naoružanje značajno smanjen.
Dok je Pentagon ovakve tvrdnje donekle ublažavao, navodeći da su udari možda odložili nuklearni program samo za nekoliko mjeseci, direktor CIA Džon Retklif je istog dana saopštio da nova obavještajna saznanja, dobijena preko “istorijski pouzdanih izvora”, pokazuju da su postrojenja “ozbiljno oštećena” i da će im biti potrebne godine za obnovu.
Retklifova procjena, potkrepljena koordinacijom sa Izraelskom obavještajnom službom, poslužila je za demantovanje Pentagonovog izvještaja i jačanje tvrdnji iz Bijele kuće da je akcija bila ne samo uspješna, već i strateški značajna. Na ovaj način Donald Tramp je ponovo izveo iznenadni potez vojnih napada, poput ubijanja iranskog generala Sulejmanija u svom prvom mandatu.
U Teheranu su ovi novi udari dočekani sa velikim bijesom i nacionalističkom retorikom, ali su prve reakcije djelovale prilično nemoćno. Parlament je jednoglasno prekinuo saradnju s IAEA, nazivajući američki napad “varvarskom povredom međunarodnog prava”, dok je Iranska revolucionarna garda izvela kontrolisani raketni napad na američku bazu Al Udeid u Kataru.
Prema iranskim i katarskim saopštenjima, šest raketa je pogodilo cilj, dok su ostale presretnute, a žrtava nije bilo. Na ovaj način iranski režim je želeo da pošalje poruku da će odgovoriti na svaki dalji američki napad. Ubrzo je i irački kabinet saopštio o dodatnim dron-napadima na američke baze u Iraku, što ukazuje da Iran planira nastavak strategije indirektne konfrontacije, ali ona djeluje nesrazmjerno slabija.
Odmah nakon vazdušnih udara, međunarodna zajednica ostala je podeljena. U Ujedinjenim nacijama održan je vanredni sastanak Saveta bezbednosti. Generalni sekretar Guteres upozorio je na opasnost od nepredviđene eskalacije i pozvao na smirenje i povratak dijalogu, dok je NATO unapred pohvalio američku odluku, o čemu govori zapisana poruka generalnog sekretara Marka Rutea Trampu: “…to je nešto što niko drugi nije smeo da uradi”. Evropske države su zauzele rezervisaniji stav, jer traže pristup IAEA i izražavaju zabrinutost da bi ovakav razvoj događaja mogao da naruši aktuelni nuklearni poredak.
Tramp je u domaćem javnom prostoru ovaj udar iskoristio kao politički kapital, iako u američkom javnom mnjenju nije postojao veliki entuzijazam za sukobljavanje sa Iranom. U obraćanju naciji obećao je da je Amerika “ponovo postavila čelični pečat”, a najavio je mogućnost diplomatskih razgovora, ali i nove napade ukoliko Iran nastavi da preti i ne bude otvoren za dijalog. Ovaj potez mu je doneo podršku unutar republikanske baze, koja ga i dalje vidi kao lidera čvrste ruke, dok je Kongres ostao podeljen, jer članovi oba doma zahtevaju saslušanje i sučeljavanje sa izvršnom vlašću, navodeći da udar nije prošao kroz potrebne zakonske procedure.
– Spor oko curenja Pentagonovog izveštaja može da se gleda i kao unutrašnji sukob. Dok je FBI pokrenuo istragu, Tramp i njegovi saveznici optužili su doušnike za pokušaj potkopavanja operacije, tražeći krivične sankcije. To je delom i bacilo senku na efekat napada, jer ukazuje da Tramp kao predsjednik nema poverenja u sve institucije zadužene za bezbjednost.
Što se tiče međunarodnog efekta, udari su poslali signal svetskim silama. U Pekingu i Moskvi su pozivi za uzdržavanjem bili jaki, dok je iranska ideja da se blokira Ormuski moreuz, ključan pravac za globalnu trgovinu naftom, postavljen implicitno kao crvena linija sa američke strane. Kina će izvesno posebno osluškivati odgovor SAD u diplomatskim forumima, dok Rusija analizira da li je došlo do dugoročnijeg pomeranja u geopolitičkoj ravnoteži. Zbog rata u Ukrajini i preusmeravanja vojne proizvodnje za domaće ratne potrebe, a manje za komercijalni izvoz, Iran nikada nije dobio naručene naprednije ruske protivvazdušne sisteme i lovce. To se sa trenutnim napadima Izraela i SAD pokazalo kao veliki hendikep, a ekstremni scenario potencijalnog pada režima u Teheranu bio bi najveći udarac za Moskvu nakon pada Asadovog režima u Siriji. Zbog toga, ruska pažnja u odnosu na Iran će samo rasti.
U svjetlu svega navedenog, udar iz juna 2025. godine označava početak Trampove verzije realpolitike: sila bez savezništava, udarac bez najave i autoritet bez kompromisa. Postavlja se pitanje hoće li napadnuti iranski nuklearni objekti zaista biti podignuti u godinama koje slede i da li će Teheran uzvratiti uspešnije preko svojih regionalnih proksi organizacija. Zbog djelovanja Izraela u regionu, ali i na samoj teritoriji Irana, deluje da Teheran ima prilično ograničene mogućnosti. U skorijem periodu zato možemo očekivati zaoštravanje diplomatskih frontova, nastavak regionalne nestabilnosti i kontinuirani nadzor američkih diplomatskih i vojnih ambicija u Persijskom zalivu.
Ono što je posljednji američki napad potvrdio je da Donald Tramp zaista jeste nepredvidiv, te da jednog dana može biti mirotvorac koji želi pregovore, a sutradan može doneti odluku sličniju Džordžu Bušu Mlađem ili Diku Čejniju kada se radi o bliskoistočnoj politici. Zbog toga, njegova spoljna politika će biti predmet analize u mesecima i godinama koji dolaze, jer trenutno nije moguće pronaći postojeći obrazac kao istorijsku paralelu, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu