Strahovi sagledani iz više uglova, naveli su stručnjake na zaključak da je korijen ovog problema najčešće u porukama koje roditelji, svjesno ili nesvjesno, prenose djeci.
Škola ne bi smjela da bude bauk, ali već prilikom testiranja i kada obrazovna ustanova započne reklamu, otvorene dane i radionice, gdje se djeci pruža mogućnost da upoznaju buduće učitelje i nastavnike, nameće im se istovremeno mišljenje da su „jedino taj učitelj ili samo ta učiteljica je najbolja i da mora biti njihov učenik“, piše Blic.
Traže vezu za “najbolje učitelje”
Dragana Ćupurdija, psiholog, smatra da se djeca ne vezuju na prvi pogled za buduće učitelje, već je više do roditelja koji govore da je „u školi najbolji učitelj samo on“ i zatim kreće stampedo hvatanja veze kako doći do njega.
– Dešava se da dijete mjesecima sluša da će biti kod određenog učitelja, ali kada ga prvi dan u školi rasporede ipak kod drugog nastaje haos. Učenik plače, povraća i ne želi u školu. Jasno je da je nemoguće svima izaći u susret, ali roditelji smatraju da je gotova stvar kada im se kaže da će njihova želja biti uzeta u obzir. Tako se djeci prave traume i u svakoj generaciji imam dvoje ili troje djece koji će loše pamtiti prvi dan u školi jer nisu bili kod učitelja za koji im je mama rekla da će biti njihov – kaže psiholog.
Evo zašto su odjeljenja neujednačena
Problem postaje još veći kada dijete vidi da je njegov drugar iz vrtića ili kraja u odjeljenju kod učitelja za koji su roditelji rekli da je najbolji i da mora biti njegov učenik. Toga ne bi bilo da škole imaju dovoljan broj djece i da roditelji ne uslovljavaju da će prebaciti dijete u drugu školu. Zato se dešava da odjeljenja nisu ujednačena, ni po polu, ni po broju učenika.
Preko veze dođu do “najboljeg” i onda se razočaraju
Drugi dio priče o najboljem učitelju, a na štetu djece je kada se roditelji razočaraju u najboljeg učitelja jer nije opravdao njihova očekivanja.
– Dešava se i da zarate i žele dijete da prebace u drugu školu. Svodi se sve na to da su učitelji i stručne službe u ulozi konobara, da uslužuju, umjesto da prenose znanje, jer bez obzira kod kojeg je učitelja, dijete će naučiti koliko može. Bude mi žao što zbog takvih situacija dijete ne može da bude sa svojim drugarom u razredu. Pati dijete koje je kod „fensi učiteljice“, a pati i njegov drug. Jer koliko god učitelj bio savršen djeca kod njega idu samo četiri godine. To je problem u školama – kaže Ćupurdija.
Plaše mališane školom
Strah od škole imaju i djeca čiji roditelji ne umiju da daju vaspitanu mjeru, već dvije do tri godine pred polazak u školu im prijete : „Videćeš kada kreneš u školu!“. Kasnije zaborave da su to rekli, a đak u školu kreće sa tremom i strahom.
– Pojedini roditelji plaše svoju djecu školom i to kod djece razvija psihosomatiku, tikove i strahove. Imali smo takve slučajeve i nije lako otkriti uzrok. Pojedini roditelji nisu svjesni svojih riječi. Djeca nam ispričaju nešto iz čega se može zaključiti uzrok i da je nastao ranije, kada su roditelji pričali o školi. Obično to saznamo već na testiranju kada su mnoga djeca obično u grču – kažu u školi.
Strah od nepoznatog
Još prije početka školske godine mame i tate žele razgovor jer je „dijete povučeno i plaše se da će to biti problem tokom školovanja“.
– To su strahovi od nepoznatog, jer ne mogu da znaju kako će dijete reagovati bez njih u grupi vršnjaka. Zabrinutost i brigu oni akumuliraju u sebi, a nesvjesno to prenose na dijete. Ne moraju uopšte o tome da pričaju pred njima, ali djeca će osjetiti. Osjete čak i zabrinutost, ne konkretno za djete, već za organizaciju života zbog početka škole ili novog posla. Djete koje vidi majku na ivici suza, shvata da je ono problem i misli da bi najbolje bilo da ne ide u školu – navodi primjere iz prakse psiholog.
Savjet psihologa
Zato, savetuju stručnjaci roditeljima, krenite pozitivno!
– Uvijek idite logikom da će se sve srediti i doći na svoje mjesto. Djeca treba da budu srećna, a ne opterećena brigama odraslih. Dijete ne zna šta ga čeka, već saznaje iz iskustva odraslih. Polazak bi bio drugačiji ako bi se roditelji drugačije postavili, a to znači da nađu vremena za djete, da se opuste, da im upute podršku – kaže Dragana Ćupurdija.
Poručuje da ne treba jurcati, već je najbolje zajedno sa djetetom prošetati, odvesti ga na sok ili sladoled.
– Nije najvažnije fotografisati dijete ispred škole i što prije objaviti fotografiju na društvenoj mreži. Dijete ulazi u nepoznato i trebate mu, ali sa pozitivnim stavom i puno strpljenja. Ako dijete već ima strah, prikočite, napravite reset. Krenite sa pozitivnom pričom o školi i njegovim sposobnostima. Tako treba i u višim razredima – zaključuje sagovornica.