Ova 36-godišnjakinja rođena je i odrasla na Zlatiboru, a godinama je živjela u Beogradu, prije nego šte se sa suprugom i djecom preselila u daleki Japan. Danas ova petočlana porodica živi u Tokiju, gradu sa preko 37 miliona stanovnika, a kao da život u kulturi dijametralno drugačijoj od naše sam po sebi nije težak, Branka se suočila sa još jednim izazovom odgajanjem troje djece između kojih je staronosna razlika minimalna!
Naime, ona je jedna od rijetkih žena koja je uspjela da u tri godine iznese tri trudnoće, a u tuđini nema pomoć u vidu “baka i deka servisa”, već je oslonjena isključivo na sopstvene snage. Zato nije ni čudo što Branka, inače diplomirani ekonomista, trenutno ne radi, već je maksimalno angažovana oko odgajanja djece.
– Imamo tri sina, a ono što nas prilično razlikuje od drugih petočlanih porodica je izuzetno mala razlika između djece. Samo 15 mjeseci nakon prvog sina Danila stigao je drugi – Sergej, a 11 mjeseci kasnije i treći – Luka. Za drugo dijete smo se suprug i ja složili da bi bilo lijepo da napravimo djecu bez velike pauze, ali nismo očekivali da će treći sin stići tako brzo. Zapravo, za njega smo saznali kad sam već bila u poodmakloj trudnoći – priča Branka za Blic Ženu.
Ona dodaje da nije bila svjesna treće trudnoće, jer je svakako još uvijek imala stomak od prethodne, kao i da kad je spoznala da će ponovo postati majka nije bilo lako sve iznijeti u svjetlu toga da je već vodila računa o dvije bebe.
– Sva tri sina sam rodila na carski rez, a oporavak nije bio lak, posebno što u momentu kada je drugi sin stigao, prvi se još uvijek nije hodao, jako loše je spavao i stalno mi je bio na rukama. Sa sinom koji prohodava, bebom od mjesec i po ili dva, ja sam već bila trudna. Čitav taj period je bio izuzetno težak, a fizički pretežak. Suprug je već morao da ode u Japan zbog posla, a ja sam ostala sa djecom u Beogradu i da bih se porodila. Kada je Luka napunio 3 mjeseca, pridružili smo se tati u Tokiju – kaže ova mama.
Sada, kada je prošlo već dvije godine od Brankinog trećeg porođaja, kaže da mala razlika među djecom ipak ima više mana nego prednosti, bar u ranom periodu odrastanja.
– Razlog je vrlo jednostavan, ja sam jedna, a njih je troje i svi su potpuno zavisni od mene. U toku dana dok podmirimo njihove osnovne potrebe, ne ostane ni minut prostora za uživanje, igranje i za kvalitetno zajednički provedeno vrijeme. Ja sam promijenila prioritete, i najmanje pažnje sada posvećujem kuci, te se više ne opterećujem, ali svakoj ženi je jasno da uvijek ima nešto da se radi – priča ova dama.
S druge strane velika prednost je što mlađi sinovi brzo napreduju jer se ugledaju na starije: “Mlađi sinovi dosta brzo napreduju u svemu, jer se ugledaju na starije, ali sa pozitivnim stvarima stižu i nestašluci”.
Branka sa porodicom u Tokiu živi posljednje dvije godine. Prvih 12 mjeseci u ovoj dalekoj zemlji bilo je veoma teško, ali je srećom njena majka bila tu da pripomogne, s obzirom da je suprug radio po cijele dane. U početku je čak i odlazak u prodavnicu izgledao kao nemoguća misija i nešto što izaziva stres.
– Ovdje je sve na japanskom koji mi ne govorimo, a Japanci gotovo da uopšte ne govore engleski. Zato nam je i dalje u svakodnevnom životu “Google translate” najveći prijatelj. Hrana je takođe bila veliki problem, teško je pronaći čak i osnovne sastojke za naša jela, a i kada ih ima, cijene su nevjerovatno visoke. Ovdje se jede najkvalitetnija hrana, sve se kupuje na komad (luk, šargarepa, krompir, jabuka, kivi…), pakovanja mesa su najviše od po 200 grama i “šnicle” su isječene na toliko tanke šnite kao kod nas recimo pršuta – slikovito pojašnjava sagovornica.
Ona dodaje i da ovakvo stanje nije zbunjuje u svjetlu toga da se Japanci uglavnom hrane van kuće i da se pretežno jede u restoranima kojih u Tokiu ima preko 160.000.
– Sa druge strane, život ovdje je dosta dostupniji meni sa duplim kolicima i jos jednim djetetom. Mogu da idem svuda bez ikakvih poteškoća, da koristim sve vidove prevoza i da nigdje ne brinem i nemam stres od saobraćaja. Takođe, kažu da je ovo najbezbjedniji grad na svijetu. Kriminal gotovo da ne postoji, ne morate ni da zatvorite torbu u prevozu, novčanik na ulici stoji po par dana dok ga vlasnik ne pronađe ili neko ne odnese u policijsku stanicu. To je nesto što nama prija, ali nas i pomalo brine, jer naša djeca uče da žive i kreću se u poprilično “nerealnom” sigurnom svijetu, koji rijetko gdje postoji van Japana – ističe.
Branka kaže da većina zamišlja kako je život u Japanu robotizavan i da tehnološki nevjerovatno napredan, a kaže da to donekle jeste istina, ali da ipak nije sve “naučna fantastika” kako to ljudi vjeruju. Nešto drugo ovu državu čini drugačijom od svih drugih.
– Ono što život ovde čini nevjerovatnim jesu red i disciplina. Red u svakom smislu. Red se čeka na autobuskoj stanici, na ulazu u voz, na pokretnim stepenicama, ispred radnji, obavezno ispred restorana. Red svi čekaju bez grama nervoze, i kada dođete i vidite ogroman red, nevjerovatno je da prosto ne osjetite to čekanje, na red stignete za čas. Kao i u svakoj zemlji na svijetu, postoje zakoni i pravila ponašanja, ali ovde se sve to poštuje do najsitnijeg detalja. To ponekada za nas zna da bude teško jer ljudi ovdje ne koriste mnogo logiku, vec žive po pravilima. Kada vam bilo šta zatreba što za mrvicu iskače iz kalupa, oni ne mogu da se nose sa tim jer njihov mozak nije naviknut na razmišljanje u tom pravcu. Recimo ljudi su izuzetno ljubazni i žele da pomognu, ali najčešće to nije tako lako jer ne znaju jezik.
Ova hrabra mama ipak uspješno žonglira sa obavezama oko majčinstva i snalaženja u ogromnom gradu u kome je teško sporazumjeti se jer svi govore samo japanski. Branki polazi za rukom i da bloguje, pa na svom instagram profilu @momof3japan piše zanimljive anegdote o svojoj svakodnevici, te dijeli slasne recepte.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu