Milicu život nije mazio, ona je sa tri godine bila zbrinuta u Dom za djecu i omladinu “Vera Radivojević” u Beloj Crkvi zajedno sa sestrom Mirelom, nakon što je njihovom ocu Centar za socijalni rad oduzeo kćerke jer nije mogao da im obezbijedi osnovne uslove za život.
Njih dvije je majka napustila, te nikada nije imala stabilnu porodicu, ljubav i podršku, a to nažalost nije dobila ni u hraniteljskoj porodici.
– Imala sam tri godine, a moja sestra Mirela pet, kad nas je Centar za socijalni rad uzeo ocu i odveo u Dom za nezbrinutu djecu. Sjećam se da sam mnogo plakala što idemo u dom. Toliko sam vrištala da me je čovjek koji nas je vozio tamo udario. Pitali su me kasnije o tom incidentu, ali sam iz straha prećutala. Ubrzo su u dom počeli da dolaze ljudi koji su htjeli da me usvoje, ali je želja našeg oca bila da Mirelu i mene ne razdvajaju. Svi su tražili jedno dijete, pa smo nas dvije ostale u domu. Pokušala sam da pobjegnem iz doma, skočila sam kroz prozor, povrijedila se i završila u bolnici. Otad mi je ovaj moj ožiljak na čelu – počinje Milica svoju bolnu ispovijest za Informer.
Njih je uzela izvjesna Vesna, koju je Milica zvala “mama”, ali je ubrzo sve prešlo u agoniju.
– Ta Vesna nam je rekla da je ona sada naša mama i da “roditelj nije onaj ko te rodi, već onaj ko te čuva”. Pored nas je brinula o još jednom dječaku i njegovoj sestri. Prvih godinu-dvije je bilo sve u redu. Zvala sam je “mama” i tako sam je i doživljavala. S vremenom je popustila sa živcima i počela da nas kažnjava, kao i da nas fizički i psihički maltretira – pričala je Kemezova, a zatim opisala neke od prvih kazni koje je hraniteljka primjenjivala nad njom:
– Jednom mi je rekla da pripazim na pecivo koje se peklo u šporetu, a meni je zagorjelo. Bacila ga je na pod i natjerala me da ga pojedem! Izbacivala me je napolje, nekoliko puta je sestru i mene tjerala da spavamo u dvorištu, zaključavala nas je u podrum… Tako bi reagovala ako, na primjer, razbijemo neku figuru ili se popnemo na tavan. Nismo išle kod druge djece na rođendane, nismo ih ni slavili. Ne pamtim nijednu rođendansku tortu, niti djecu na slavlju kod mene – kaže Milica.
Hraniteljka zlostavljala nju i sestru
Hraniteljka je Milicu i njenu sestru svakodnevno zlostavljala, a djevojčice su zadobile masnice po čitavom tijelu.
– Stalno je bila živčana, za sve smo joj mi bile krive. Jednom sam s Vesnom namještala furunu, rekla mi je da će ona da je podigne, a da ja brzo popravim nogicu. Nisam se snašla, a ona mi je tešku peć spustila na ruku! Iskrivila mi je ruku, danima me je boljela… Drugi put mi je drškom od metle razbila glavu, išla mi je krv. Dešavalo se da je gledam kako mi udara sestru. To bi me potreslo, pa bih jecala, a ona se drala: “Što plačeš, hoćeš i tebe da bijem?” Gađala nas je čime je stigla. Često bi nas krvnički istukla kaišem, ruke su mi bile modre. Sjećam se nekoliko fotografija na kojoj su sva djeca iz razreda nasmijana, a ja krijem ruke iza leđa da mi ne bi bile na slici. Umjela je da me kazni i pošalje u školu u starim muškim stvarima, prljavim i pocijepanim. Tjerala me je da joj masiram noge do šest ujutru, dok učim tablicu množenja. Imala sam fobiju od učenja, jer ako nešto pogrešno pročitam, uvijek bi me klepila po glavi. Nije mi dozvolila ni da odem na maturu! – prisjeća se Milica trauma iz djetinjstva. Ona kaže da su mnogi znali šta se događa iza zatvorenih vrata, ali da niko nije reagovao i pokušao da im pomogne:
– U komšiluku su svi znali da nas maltretira, ali joj niko ništa nije smio. Bila je muškobanjasta, radila je na pumpi, a prije toga je bila u vojsci. Svi su je se plašili. Imali smo životinje, kokoške, svinje, koze, ona ih je klala. Mi smo brinuli o njima, hranili ih, čistili… Radili smo i na njivi – dodaje.
“Šišala me je na kratko da izgledam kao dječak”
– Ne znam zašto, ali Vesna je Mireli puštala kosu, a mene je protiv moje volje šišala na kratko da izgledam kao dječak. Nikad nam nije dozvoljavala da čupamo obrve, brijemo se, farbamo… Sestra je u internatu ofarbala kosu, a kad je ova to saznala, rekla joj je da takva ne dolazi kući za vikend i da će je ubiti! Mirela se mnogo uplašila tih prijetnji. Od straha je htjela da se ubije! Drugarice iz internata su joj rekle da napiše pismo Centru za socijalni rad i opiše uslove u kojima živimo i kako se Vesna ponaša prema nama. Inače, Centar za socijalni rad nas je možda tri puta obišao otkad smo živjeli kod nje, a mi bismo se tada pravile da je sve u redu – priča Milica i dodaje da su socijalni radnici po prijemu tog pisma došli po nju u školu i odveli je na razgovor:
– Ušla sam u kancelariju, a tamo je bila i ona! Pitali su me da li je sve iz pisma tačno, a Vesna me je pogledala u oči i rekla: “Želiš li da odeš od kuće kao Mirela?” Samo sam ćutala. Potom su me odveli u drugu prostoriju i postavili mi isto pitanje, a ja sam im tek tad priznala da je sve istina. Mirelu i mene su odmah smjestili u privremenu hraniteljsku porodicu u Vršcu u kojoj smo bili dok nisam završila prvu godinu srednje frizerske, a ona drugu godinu medicinske. Kasnije su nas prebacili u treću hraniteljsku porodicu u Novom Sadu, kod žene koja je imala dvoje djece. Bila je korektna, nije nas fizički maltretirala. Kod nje sam napredovala i počela da vjerujem u sebe, poraslo mi je samopouzdanje – prisjeća se ona.
Sve vrijeme dok se selila i tražila malo sreće, Milica je mislila samo na jedno – roditelje! Čak 11 godina nije imala nijednu informaciju o majci i ocu. Maštala je kako će se svakog časa pojaviti na vratima, uhvatiti je za ruku i povesti kući!
– Ništa nisam znala o mami i tati, čak ni kako se zovu. Pošto imam specifično prezime, mnogi su me pitali: “Odakle su tvoji?”, a ja nisam znala da odgovorim. Dok sam bila u domu i hraniteljskim porodicama, zamišljala sam kako moja majka izgleda, nadala sam se da će se svakog časa pojaviti i doći po mene. Kad nas je Vesna tukla, plakala sam i pitala se: “Da li mama misli na nas? Da li brine gdje smo, da li smo žive?” Niko za 11 godina nije pozvao da pita da li smo sestra i ja žive! Zanimalo me i kako izgleda moj tata, na koga ličim, kakva li sam bila kao beba… Bila sam ljuta na mamu što ne dolazi – s tugom u glasu priča učesnica rijalitija.
Istina o biološkim roditeljima
U srednjoj školi je saznala istinu o roditeljima. Ali uz tu istinu, došla je i nova bol. Njena mama više nije bila živa. Nikada je nije upoznala, niti zagrlila.
– Kad smo prešle u Novi Sad, odveli su Mirelu i mene u Centar za socijalni rad i rekli nam da su nam pronašli roditelje. Upitala sam: “Je l’ i oca i majku?”. Odgovorili su da nam je mama umrla prije šest godina, a da nam je tata u zatvoru. Razočarala sam se u život! Tad sam upoznala babu i dedu sa mamine strane, ali nisam imala osjećaj da je to neko moj. Ubrzo je deda umro i sahranjen je pored moje majke. To mi je bio jedan od najtežih trenutaka u životu! Tad sam prvi put vidjela njenu sliku, i to na grobu! Pala sam, ležala na zemlji, tuga me je obuzela… Prezrela sam svijet, ljude, boljelo me što se sve tako desilo i što je nikad nisam upoznala. Potom je tata izašao iz zatvora i dozvolili su da ga viđam samo u Centru za socijalni rad. Meni je to bilo malo, pa sam bježala iz škole da bih bila s njim. Bio je alkoholičar, rekla sam mu da ne želim da ga viđam ako pije, pa je prestao. Šetali smo zajedno, držao me je za ruku… – opisuje Milica susrete sa ocem, koji se, nažalost, opet odao piću:
– Sjećam se da me je molio da mu pjevam pjesmu: “Ličiš na moga oca” od Cece Ražnatović. Snimao bi me telefonom i onda to slušao dok ne zaspi. Bila sam mu mezimica! Vidjela sam ga svega desetak puta, kada su mi javili da je umro. Svi koje sam ikada imala su umrli! Da imam ovu pamet i životno iskustvo, odvela bih ga na neku kliniku da se liječi. Možda bi još poživio – kaže Milica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu