Pokazala je to studija, koju je krajem prošle i početkom ove godine, u okviru projekta “Ravnopravno Različiti”, provela Organizacija amputiraca UDAS, u partnerstvu sa Helsinškim parlamentom građana Banjaluka i Udruženjem “Nešto više” iz Sarajeva, te Mrežom žena sa invaliditetom BiH.
Rezulatati studije, koji su uoči Međunarodnog dana žena predstavljeni u Banjaluci, pokazuju međutim i to da se, uprkos konvencijama i zakonima, koji ženama sa invaliditetom garantuju pristup reporduktivnom zdravlju i pravo na majčinstvo, uvreženi stereotipi teško mijenjaju.
Žena koja ne vidi, ili se otežano kreće, a pogotovo žena u invalidskim kolicima, u porodilištima u BiH još uvijek izaziva nelagodu i nevjericu kod mnogih zdravstvenih radnika.
Imala sam osjećaj da su mislili da sam ćaknuta, a ne da ne vidim. Mislim da smatraju da invalidi imaju poremećeno mentalno zdravlje i da je to u mom slučaju vezano sa oštećenjem vida – posvjedočila je jedna od 15 ispitanih žena sa invaliditetom, koje su se u posljednjih 10 godina porodile u BiH.
“Vaša pitanja su bizarna”
Mlada Banjalučanka Jovana Džever, jedna od autorki studije, objašnjava da je istraživački tim kontaktirao 129 zdravstvenih ustanova, od kojih je samo njih 34 odgovorilo na upitnik, što takođe svjedoči o tome kakav je odnos zdravstvenog sistema prema ovom pitanju. Jedan od odgovora, koji je više nego simptomatičan, stigao je iz Doma zdravlja u Prnjavoru.
-Pitanja su vam malo bizarna. Morate znati da ginekolozi imaju licence, a ustanova je uredno akreditovana – odgovorili su iz ove javne zdravstvene ustanove, na vrlo konkretna pitanja, poput onih imaju li ginekološke stolove prilagođene za pregled pacijentkinja koje se teško kreću i da li su zdravstveni radnici edukovani za rad sa ženama sa invaliditetom.
– Na osnovu odgovora koje smo dobili iz 34 ustanove, koje su pristale na saradnju, saznajemo da 56 odsto njih nema ginekološki sto prilagođen za žene sa invaliditetom, te da 50 odsto njih nema adekvatno prilagođen lift. U mnogim liftovima u zdravstvenim ustanovama nema oznaka na Brajevom pismu, kako bi ih mogle koristiti pacijentkinje koje ne vide – kaže Jovan Džever, koja je i sama korisnica invalidskih kolica.
Žene ne mogu ni do toaleta
Posebno je zabrinjavajući podatak da je tokom boravka u bolnici ili porodilištu, samo 27 odsto ispitanih žena moglo samostalno koristiti toalet, jer ni toaleti nisu prilagođeni.
Ispostavilo se takođe da su žene sa invaliditetom mnogo zadovoljnije i uslugom i pristupom zdravstvenih radnika u privatnim, nego u javnim zdravstvenim ustanovama. Problem je, međutim, što žene koje se odluče za majčinstvo nemaju mnogo izbora, jer su privatna porodilišta rijetka i skupa. Tako, na primjer, u Banjaluci, koja inače kao i Sarajevo i drugi veći gradovi u BiH, prednjači po pristupačnosti ove vrste usluga ženama sa invaliditetom, samo jedna privatna ginekološka ustanova obavlja porođaje. I dok su neke anketirane žene oduševljene pristupom osoblja u “državnim” porodilištima, njih pet, dakle, trećina ispitanih, požalilo se na neprofesionalnost medicinara za vrijeme i nakon nakon poroda.
-Odvezli su mi dijete u bolnicu u Banjaluku, a nisu mi to ni rekli. Doktorka se ponašala kao da nisam ni trebala roditi. Rodila sam na carski i kad sam se probudila, dok sama nisam tražila da vidim dijete, niko mi nije rekao da beba nije sa mnom i da je već prevezena u Banjaluku – posvjedočila je jedna mlada majka iz RS.
Druga je opet istakla ljubaznost osoblja, kao jedino svijetlu tačku u inače neuslovnoj ginekološkoj bolnici.
-Generalno, ništa nije prilagođeno i prepreka je dosta: WC je mali i neprilagođen, kreveti neprilagođeni, sobe pretrpane i ženama i stvarima. Ali srećom, osoblje pomaže – navela je ova ispitanica. Kreatori ovog projekta su zaključili da je neophodno organizovati kampanju kojom će se promovisati pravo osoba sa invaliditetom na roditeljstvo i otklonile predrasude, ali da je istovremno potrebno uložiti više u nabavku potrebne medicinske opreme i edukaciju ljekara i medicinskog osoblja.
“Doktor me nagovarao na abortus”
Velika većina ispitanih žena sa invaliditetom, njih čak 73 odsto, tvrde da su imale punu podršku porodice, kada su odlučile da postanu majke. Istovremeno, neke od njih su se susretale sa nepovjerenjem drugih ljudi iz okoline, pa i sa otvorenim sumnjama u njihove roditeljske sposobnosti.
-Većina prijatelja me je pitala zašto sam se odlučila na taj korak, jer ne vidim. Pitali su kako ću biti sposobna roditi i gajiti dijete i voditi brigu o njemu, ali ja se na to nisam obazirala – navela je jedna od njih.
Druga je posvjedočila da su prijatelji i poznanici “najviše doprinijeli da se loše osjeća”, zbog odluke da postane majka.
-Govorili su: kako ćeš, šta ćeš, zar muž da radi oko djeteta, bogami drugi ne bi tako, šta ako mu dosadi! Predstavljali su njega kao super heroja, a ustvari on je samo roditelj svom djetetu i partner supruzi. Uz sve poteškoće, ovo je bio najlepši period u mom životu. Ne želim da mi kćerka ostane jedinica – poručila je ova žena sa invaliditetom.
I dok je većina ispitanih žena sa invaliditetom posvjedočila da su ginekolozi bili “ponekad zatečeni”, ali ljubazni, pa čak i radosni zbog njihove trudnoće, jedna je navela da ju je doktor “nagovarao da abortira”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu