Nacionalne i vjerske pripadnosti ne priznaju, ne žele da se opredjeljuju, jer su se oni već opredijelili za ljubav
Milena (50) je Srpkinja, a Bahrudin (52) Bošnjak. Rodili su se i odrasli u Tuzli. Kada su planuli prvi nemiri na prostoru bivše Jugoslavije, zapalila se i iskra njihove ljubavi. Što se rat više rasplamsavao, i njihova povezanost je sve više rasla. Imaju dvije kćerke, Elmedinu (22) i Emelu (15), slave i Božić i Bajram, a od početka pa do današnjeg dana imaju bezrezervnu podršku porodice.
– Počeli smo da se zabavljamo u januaru 1992. godine, a rat je u Bosni i Hercegovini počeo u aprilu, u Tuzli 15. maja. Nikada nismo pomislili da bi rat mogao da utiče na našu ljubav. Kako je rat odmicao, tako je i naša ljubav rasla – kaže Milena, grafički dizajner.
Nažalost, mnoge ljubavi slične njihovoj su pale pred mučnom borbom i ratom za “svoje”, iako je oduvijek sve bilo “naše”. Zabranjene ljubavi Srba i Bošnjaka, zluradi komentari i uticaj porodice rastavili su mnoge mlade koji su vjerovali u iste ideale kao i porodica Halilović.
– Vjenčali smo se 1998. godine uz apsolutnu podršku porodice i nikada nismo dozvolili da se vodi polemika o tome ko je koje nacije. Ružnih komentara nije bilo, a ako su i postojali, mi za to nismo marili jer je za nas to priča nebitnih ljudi – nastavlja Milena.
Iako oni nisu dozvolili da im politika, vjera i nacionalnost boje emocije, njihova mlađa ćerka Emela se još kao sedmogodišnjakinja u školi suočila sa pitanjem: “Kako se izjašnjavaš, kojoj naciji pripadaš?”. Dijete odgajano da vjeruje u ljubav i dobrotu u čovjeku nije znalo šta to znači tada, a kada je i spoznala, zarekla se da odgovor nikada neće dati.
– Rekli su mi da je moja mama Srpkinja, a tata Bošnjak i da treba da izaberem. Dotad sam mislila da se mama i tata prosto vole, da nije važno što slavimo i Božić i Bajram i da je čak i ljepše i bogatije što je tako jer je raznoliko. Od upisa u školu znam da je bitno kojem od tri naroda pripadaš, da ne možeš izabrati da ne pripadaš jer ti je Ustavom nametnuto da moraš pripadati nekom od ta tri naroda, ako želiš da ostvariš osnovna ljudska prava zagarantovana upravo tim Ustavom – priča Ema i dodaje da nikad nije ni željela, niti mogla da bira jednu stranu porodice, a odrekne se druge, kao što nije željela ni da se nacionalno opredjeli i bira religiju kojoj pripada.
Poštuju i uvažavaju sve, bez isključivosti, jer je vjera za njih nešto uzvišenije od striktne podjele na jedne ili druge. Mama i tata su ponosni na razmišljanja svojih kćerki jer su se oduvijek trudili da im utkaju vjeru u ljubav, u čovjeka, u dobrotu, u jedinstvo. Bez podjela, bez granica, bez opredjeljenja.
– Mi smo od svoje djece oduvijek željeli da napravimo ljude vrijedne poštovanja. Svi smo mi ljudi, ali treba biti čovjek i poštovati različitosti – kaže Bahrudin, koji se bavi trgovinom.
Porodica Halilović slavi i krsnu slavu. Kod Emine bake svakog januara se slavi Sveti Stefan. Okupi se porodica, dođu prijatelji i ukaže se čast svecu – zaštitniku kuće.
– U našem domaćinstvu sa istim žarom i ljubavi pristupamo svakom prazniku, nevažno da li je u pitanju Božić, Bajram ili Vaskrs. Mi mnogo volimo da dočekujemo sa rodbinom i prijateljima, kojima smo veoma zahvalni što svaki praznik dolaze kod nas – kažu Milena i Bahrudin, piše Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu