Nazvan Eos po grčkoj boginji zore, oblak gasa izgledao bi ogromno na noćnom nebu kada bi bio vidljiv golim okom.
Širok je otprilike 40 puta više od Mjeseca i težak oko 3.400 puta više od mase Sunca, rekli su istraživači u studiji objavljenoj u ponedjeljak u časopisu Nature Astronomy.
– U astronomiji, vidjeti prethodno nevidljivo obično znači zavirivati dublje sa još osjetljivijim teleskopima – otkrivati te manje planete… te udaljenije galaksije – rekao je koautor studije Tomas Hauort, astrofizičar sa Univerziteta Kvin Meri u Londonu.
– Ova stvar nam je bila prilično blizu, u kosmičkom dvorištu, i jednostavno smo je promašili – dodao je.
Molekularni oblaci se sastoje od gasa i prašine iz kojih mogu da se formiraju molekuli vodonika i ugljen monoksida. Guste nakupine unutar tih oblaka mogu se urušavati i formirati mlade zvijezde.
Naučnici obično uočavaju molekularni oblak pomoću radio i infracrvenih opservacija koje mogu otkriti hemijski potpis ugljen monoksida, objasnio je Hauort.
– Obično tražimo ugljen monoksid, samo jedan atom ugljenika i jedan atom kiseonika, a on prilično lako emituje svjetlost na talasnim dužinama koje možemo da detektujemo – rekao je. „(Ugljen monoksid je) svijetao, a imamo mnogo uređaja koji to mogu da uoče.“
Međutim, Eos je izmakao otkriću iako je najbliži molekularni oblak Zemlji, jer ne sadrži mnogo ugljen monoksida i zato ne emituje karakterističan potpis koji se detektuje konvencionalnim pristupima, rekli su istraživači.
Ključ za otključavanje ovog zapanjujućeg otkrića bila je potraga za ultraljubičastom svjetlošću koju emituje vodonik u oblaku.
– Jedini razlog zašto smo ga uspkeli uhvatiti u ovom slučaju je taj što smo ga gledali drugom bojom svjetlosti – dodao je Hauort.
Prozor u formiranje Sunčevog sistema
Hauort i njegove kolege otkrili su Eos u podacima prikupljenim spektrografom dalekog ultraljubičastog zračenja nazvanim FIMS-SPEAR koji je radio kao instrument na južnokorejskom satelitu STSAT-1.
Podaci su postali javno dostupni 2023. godine kada ih je otkrio glavni autor studije Blejksli Barkart, vanredni profesor na Odjeljenju za fiziku i astronomiju Ratgers škole umjetnosti i nauka.
Spektrograf razlaže daleku ultraljubičastu svjetlost koju emituje materijal na njegove sastavne talasne dužine, slično kao što prizma radi sa vidljivom svjetlošću, stvarajući spektar koji naučnici mogu da analiziraju.
– Ovo je prvi molekularni oblak otkriven direktnim traženjem emisije molekularnog vodonika u dalekom ultraljubičastom području – rekao je Barkart.
– Podaci su pokazali da su molekuli vodonika usijani svjetlucavim područjem detektovanim putem fluorescencije u dalekom ultraljubičastom spektru. Ovaj oblak bukvalno svijetli u mraku.
Blizina molekularnog oblaka Zemlji pruža jedinstvenu priliku za proučavanje načina na koji se formiraju solarni sistemi, rekao je Barkart.
– Naše otkriće Eosa je uzbudljivo jer sada možemo direktno mjeriti kako se molekularni oblaci formiraju i raspadaju, te kako galaksija počinje da transformiše međuzvjezdani gas i prašinu u zvijezde i planete – dodao je.
Astronomi su mislili da dobro poznaju lokacije i svojstva molekularnih oblaka unutar oko 1.600 svjetlosnih godina od Sunca, što je ovo „prilično zanimljivo otkriće“ učinilo prilično iznenađujućim, rekla je Melisa Meklur, docentkinja na Univerzitetu u Lejdenu u Holandiji.
– Ovaj novi molekularni oblak, Eos, udaljen je samo 300 svjetlosnih godina, što je bliže od bilo kog molekularnog oblaka za koji smo ranije znali – rekla je Meklur, koja nije bila uključena u istraživanje.
– Zbunjujuće je zašto se nešto tako veliko nalazi upravo u našem solarnom komšiluku, a da ga ranije nismo vidjeli – dodala je.
– To je kao da živite u predgrađu sa nadzemnim kućama i otvorenim parcelama i odjednom shvatite da se na jednoj od parcela zapravo nalazi skriveni podzemni bunker, piše N1.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu