Miroslav Mika Antić, veliki srpski pjesnik, umro je 24. juna 1986. godine nakon duže bolesti. Mnogo priča postoji o ovom velikom umjetniku koji je ostavio trag u srpskoj istoriji. Od anegdote sa Andrićem, do njegovog odnosa sa Mirom Banjac ali njegova posljednja želja pred smrt je dirljiva.
Andrić ni da čuje za njega
Priča koja se i danas prepričava po kuloarima kaže da je Antiću najveća želja bila da ostvari kontakt sa našim nobelovcem, Ivom Andrićem. Ipak, slavni književnik nije bio raspoložen za upoznavanje.
Tačna pozadina koja se krije iza ovoga do danas je ostala nepoznata, a priče kažu da ga je Andrić izbjegavao zbog Mikinog boemskog života. Kako su tvrdili njihovi savremenici, taj stil života bio je neprihvatljiv za Andrićevu kancelarijsku prirodu i asketizam, pa nije htio kontakt s takvim društvom.
Jednom je Mika, kako se pričalo po kafanama, bio s našim džudistima, reprezentativcima, u Aranđelovcu. Voleo je džudo i smatrao je da je to filozofija života. Oni su htjeli da porazgovaraju i da se slikaju s nobelovcem, koji je večerao u izolovanom salonu “Starog zdanja” i gustirao crveno vino. Zamolili su Miku da posreduje, ali Andrić je to odbio – nije ga interesovao.
Mira Banjac mu plela čarape
Kad se iz Pančeva preselio u Novi Sad, pisac je došao praznih ruku. Tad ga je primio pjesnik Mihail Babinka i ponudio mu jednu svoju sobu i nešto novca. Tu je živeo s prvom ženom Bubom. (Kasnije je Mika u znak zahvalnosti ulicu u kojoj je živeo u Novom Sadu nazvao po svom Mihailu Babinki).
Dobio je posao u Dnevniku, gdje je pekao novinarski zanat, a nakon razvoda od Bube podigao je plate za godinu dana unaprijed, da bi nju isplatio kad je završena brakorazvodna parnica. Tako je 12 mjeseci živio bez primanja, imao je samo neke honorare i dosta se zlopatio.
I tada je Mira Banjac brinula o njemu. Odlazio je kod nje i njene majke na ručak, poklanjala mu je čarape da ne ozebe. On to nikad nije rekao svojoj majci i sestrama, nikad se nije jadao. Čak je sakupio pare i kupio sestri cipele za matursko veče, govorili su njemu bliski ljudi.
Smrt velikog umetnika
Mika Antić umro je bašti svoje kuće u Ulici Mihaila Babinke u Novom Sadu, 24. juna 1986. godine, baš dana kada je dobio Avnojevsku nagradu. U tom trenutku već je bio obolio od raka vilice i hirurzi su mu odstranili dio jezika. Činjenicu da više ne može da govori pjesnik je teško podnio.
Mnogo je pio i, skoro fanatično, slikao. Tada je nastao ciklus predivnih slika suncokreta “boje sunca” koju je Mika dobio miješajući oker sa zlatnim prahom. I tako je Mika Antić umro sa zlatom na rukama! Pokušali su da mu operu ruke, ali prah nije silazio. Mika je ležao na odru dok su mu šake svetlucale kao u biblijskoj priči. Na onaj svet pjesnik otišao je zlatnih ruku.
Iste noći kada je umro, u ruke Dude iz komšiluka stiglo je pismo pisano Mikinim urednim rukopisom. Posljednja želja pesnika bila je samo jedna – da ga poštede suvišnih konvencija.
– Kad me budu iznosili, neka pročitaju “Besmrtnu pesmu”. A kad me pokopaju, neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira “Pirav manga korkoro”. Niko ne smije da mi drži govor – pisalo je, prenosi Istorijski zabavnik, prenosi Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu