Spaso se devedesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme rata, prvi put susreo s duborezom, koji je tada za njega predstavljao najbolji način da, bar na kratko, skrene misli.
Ovaj inženjer mašinstva nije ni slutio da će mu rad na drvetu postati sastavni dio života i pomoći da se odmori od svakodnevnih obaveza, vatrogasne službe, ali i da lakše prevaziđe izolaciju u pandemiji virusa korona.
– Kad radim duborez isključim se iz svega; u tom poslu sam dušom i tijelom – kaže on za Srpskainfo.
Od muštikli do ikona
Spaso se seća da je rezbarenje drveta u početku bilo nagonska potreba da prekrati duge dane na borbenoj liniji.
Od alata kojim je na ratištu raspolagao koristio je nožić i komade drveta koje je mogao naći. Izrezbario je tada skoro 500 muštikli, desetak skulptura različitih motiva, ali i prvu ikonu svoje krsne slave, Svetog arhangela Mihaila.
– Kad god je pogledam budi emocije i sjećanja na jedno teško vrijeme i na moje saborce. Da bih prekratio vrijeme na ratištu, koje se činilo beskonačnim, latio sam se duboreza. Moj drug Miloš Riđešić radio je za sebe ikonu Svetog Aranđela. Uvijek je nosio materijal i pribor. Zamolio sam ga da mi pokaže kako radi i krenuo sam da rezbarim ikonu za svoju porodicu. Mnogima se svidjela i tako sam počeo ikone da pravim i drugima – prisjeća se on.
Manastir Tvrdoš
U vrijeme rata ikone je najviše poklanjao, a kasnije, boreći se da preživi, i prodavao. Do sada ih je napravio više od 300, koje krase domove i hramove i u regionu.
– Početkom 2000. godine su me pozvali iz stolarske radionice manastira Tvrdoš da radim s njima. Počeli su da izrađuju ikonostase, pjevnice, stalke za cjelivanje, vladičanski i bogorodični tron. Zbog obaveza na poslu nisam mogao odmah da im se pridružim. Tek godinu dana kasnije, na ponovljeni poziv odlučio sam da im pomognem. Da bih radio precizno i kako valja, dogovorili smo se da svoj dio posla obavljam kod kuće. Oni su već bili uhodani, a meni je bilo lakše da popodneva posvetim duborezu iz svoje radionice – objašnjava Spaso.
Za trebinjske, ali i crkve i manastire u Crnoj Gori i Srbiji, zajedno s drugim članovima ove radionice izradio je ikonostase, pjevnice, stalke za cjelivanje, tronove, a njegov duborez krasi i manastir Tvrdoš.
Spaso kaže da je najbolje da se duborez radi od oraha ili hrasta, iako se u posljednje vrijeme najviše traži i koristi lipa.
Modelarstvo
U djetinjstvu i ranoj mladosti zanimalo ga je modelarstvo, a neke predmete je uspio sačuvati.
– Kad sam imao devet godina pravio sam Ajfelove kule, brodove i jedrenjake. Bio sam fasciniran time. Obožavao sam sate da provodim stvarajući nešto svojim rukama. Nažalost, svi su uništeni u ratu, u kući u mom selu Dvrsnica u Popovom polju. Majka je uspjela jedino da iznese makete aviona Jastreba, Super galeba 4, Orla i Gazele, koje sam izrađivao kasnije, dok sam radio u mostarskom “Sokolu”. Čuvam ih na posebnom mjestu, jer oni predstavljaju značajnu uspomenu i simbol jednog lijepog perioda mog života – kaže ovaj mašinac, koji je do rata bio zaposlen u industrijskom centru bivše Jugoslavije za izradu vojnih aviona.
Mladalačku strast i dalje živi, pa uporedo s ikonama odlučio je da privede kraju i maketu ratnog broda Jugoslavije „Jadran“ iz 1933. godine. Repliku originala sa svim čamcima, topovima i ostalim rekvizitima započeo je prije skoro tri decenije.
Odbojkaš i trener
Tokom studija mašinstva u Mostaru, kao član mostarskog Odbojkaškog kluba Student, Spaso je igrao u prvoj ligi Jugoslavije.
– Igrali smo utakmice u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, kao i evropski kup, gdje smo bili visokoplasirani. Toliko je bilo ozbiljno da sam trebao da idem u Italiju ili Francusku kad odslužim vojni rok. Međutim, iz porodičnih razloga to se nije dogodilo – sjeća se Rosić.
Po povratku u Trebinje jedno vrijeme je igrao, a zatim i vodio Odbojkaški klub Leotar.
– Poslije rata smo rehabilitovali klub i opet sam bio aktivan, sve do unazad desetak godina. Odbojka je sport mog djetinjstva, mladosti, mog života i zauvijek ima posebno mjesto u mom srcu – poručuje prvi trebinjski vatrogasac.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu