Novi zavičaj pronašao je u Gradiški, u Republici Srpkoj gdje je došao, u izbjegličkoj koloni, zajedno sa mnogim komšijama, rodbinom, svojim zemljacima.
Sa Slavoncima koje je zadesila ista sudbina, često se sastaje pored spomenika, blizu savskog mosta kojeg oni doživljavaju mostom spasa i slobode.
– Spomenik od kamena i popločani plato u hladovini starih stabala je zapravo Krajina i Slavonija, mala teritorija gdje se uglavnom igraju djeca i tuguju Slavonci, zbog ubijenih sunarodnika u prošlom ratu, od 1991. do 1995. godine, ponajviše u akciji hrvatske vojske i policije „Bljesak“ početkom maja 1995. godine. Sa sjetom, zagledan u veliki želježni most kojim promiču kolone i trube nestrpljivi vozači – priča za Srpskainfo Mile Ljubičić.
– Spomenik nas brani od zaborava, za sve što smo preživjeli a to je veliko, ogromno i neizrecivo breme. To su tužne priče slavonskih mučenika i stradalnika, Srba koji su se razišli po cijelom svijetu. Ja sam ostao u Gradiški, da bih bio bliže Kukunjevcu i Lipiku, gdje sam rođen, odrastao, mladost proveo i godinama živio – rekao nam je ovaj Slavonac, kojem se sjećanje u dramatičnim slikama, iznova raspaljuje svakog maja.
Kada svijet slavi 1. maj, praznik rada, kada se mnogi vesele, dodaje on, mi Slavonci tugujemo, žalimo za svojima, palimo svijeće i polažemo cvijeće na spomenike ili bukete spuštamo u Savu.
Slavonci, po tradiciji, dan prije godišnjice masovnog stradanja organizuju veče sjećanja, gdje oživljavaju uspomene, susreću se, razgovaraju o teškim danima rata ali i uspjesima koje su postigli, rasuti u svijetu.
– Slavonci nikada ne zaboravljaju svoje rodno mjesto, svoja sela i gradove, mada nas tu najmanje ima, mnogo manje nego u Gradiški, Republici Srpskoj, Srbiji ili Australiji, Kanadi i Americi. Želimo zadržati sjećanje na rodni kraj, da naši potomci znaju ko su i odakle potiču. Ako ne možemo živjeti tamo, imamo pravo i obavezu, sjećati se svoga zavičaja – sa sjetom, priča Mile Ljubičić, na klupi u parku, u Gradiški.
On mašta da se, jednog dana, u neko sretnije vrijeme, pojavi se neki novi Čarnojević i vrati ih tamo gdje su Srbi živjeli vijekovima, u Hrvatsku, u Slavoniju, Krajinu.
– U Gradiški smo kao svoj kod svoga. Nastavili smo, poslije bježanije, onako kako smo mogli, zaposlili se, uklopili u novu sredinu. Ovdje smo se skućili, započeli život, od nule. Zahvalni smo Gradiški koja nas je prihvatila i gdje se osjećamo veoma ugodno, dobro, shvaćeni i podržani. Vlast iz ovog grada nas pomaže i trude se da budemo ravnopravni članovi zajednice – objašnjava Ljubičić status Slavonaca u gradu na Savi.
Ipak, u Kukunjevac, gdje je okrčio ratom opustošenu i trnjem zaraslu zemlju, često odlazi. Jesenas je tamo zasadio šljivik od 500 stabala, na površini od jednog hektara.
– To je moja sadašnja, najvažnija preokupacija. U penziji sam a tamo, u Kukunjevcu nema s kime, mnogo ni razgovarati, osim sa prirodom. Naroda nema. Moje selo je prije Drugog svjetskog rata imalo 2041 stanovnik. Trećina je monstruozno stradala, ubile su ih ustaše, zaklale, maljevima potukle, otjerali ih u logore iz kojih se nisu vratili. U posljednjem ratu, stradanje je bilo još veće. U mome selu sada živi 187 stanovnika – precizno je Mile evidentirao i zapamtio podatke o svome selu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu