Hristos je u grad ušao jašući na magarcu, a narod ga je dočekao kao cara, prostirući ispred njega svoje haljine i grančice drveća i noseći u rukama grančice palme.
Glas da dolazi Spasitelj, onaj što je vaskrsao Lazara, brzo se raširio i mnoštvo naroda mu se pridružilo. Jedni su ga dočekivali sa palminim grančicama u ruci, drugi su bacali svoje haljine na put kuda će proći, treći su rezali grančice od drveta i bacali na put.
Kada je Isus Hristos izašao na Maslinsku goru, oni koji ga pratiše povikaše: “Osana Sinu Davidovom! Blagosloven koji ide u ime Gospodnje, car Izrailjev!”.
Ali Isus Hristos je cijelim putem bio žalostan, i kad silazaše niz goru, on baci pogled na Jerusalim u dolini, zaplaka se i reče: “O, Jerusalime! Kad bi ti znao, osobito u ovaj dan, šta je za sreću tvoju, ali je sad sakriveno od tvojih očiju. Jer će doći dani da će te opkoliti neprijatelji tvoji sa svih strana, i razbiće tebe i djecu tvoju i neće ostaviti u tebi kamen na kamenu za to što nisi poznao vrijeme u koje si pohođen”.
Ugledavši Isusov ulazak u Jerusalim, mnogi se zapitaše: “Ko je to?”, a iz gomile naroda odgovoriše: “Isus, prorok iz Nazareta Galilejskog”.
Potom Hristos uđe u hram, gdje su bili bolesni i sakati, smilova se na njih i sve ih iscjeli. Među narodom i djecom zavlada veliko oduševljenje, te su mu klicali: “Osana, Sinu Davidovom, Caru Izrailjskom!”
Slušajući to, Isusu Hristosu priđoše neki fariseji, pa mu rekoše: “Čuješ li to što ovi govore?”, našta im on odgovori: “Zar niste nikada čitali: iz usta male djece i odojčadi, načinio si sebi hvalu”.
Cijelog dana Isus Hristos držao je propovijedi u hramu, a uveče se sa svojim učenicima vratio u Vitiniju.
Događaj Hristovog ulaska u Jerusalim na ikoni se predstavlja kako Hristos jaše na magaretu, a prate ga učenici, dok narod prostire svoje haljine i baca grančice na put.
Ovim praznikom obilježava se posljednja nedjelja pred početak Isusovog stradanja, smrti i Vaskrsenja.
U znak sjećanja na ljude koji su u Jerusalimu Isusa dočekali palminim grančicama i cvijećem, kod nas je običaj da djevojke i djeca porane i odu da beru cvijeće i odatle naziv samog praznika. Potrebno je požuriti jer se vjeruje da onaj ko prvi stigne i uzbere cvijet dobija pravo na jednu želju koja će mu se sigurno ispuniti ako snažno vjeruje.
U nekim krajevima se ubrano cvijeće ne unosi u kuću već se ostavlja u posudama sa vodom u dvorištu da prenoći. Po gradovima međutim, gdje ljudi mahom žive u stanovima, razvio se običaj da se buketi ipak donose u sobe, potapaju u vodu sa zlatnim i srebrnim prstenjem i da se tom vodom djeca umivaju. Narod kaže, valja se!
(Srna, Kurir)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu