Tada je istakla da će zapaliti i diplomu sa master studija jer za nju, kako je rekla, nijedna od ove dvije potvrde o obrazovanju nemaju vrijednost.
Njen odgovor je bio i više nego jasan: “Džabe ti diploma i prosjek 10,0, veza je zakon”. U tu rečenicu smjestila je sve što treba da znate o Srbiji.
Stela (40) je po obrazovanju profesor razredne nastave. Iako je završila i master studije šumarstva i to sa prosječnom ocenom 10,0 ona nikako ne može da nađe posao.
Pritom, ona ima i specifičan zdravstveni problem – boluje od sindroma hroničnog umora, pa joj i zdravstveno stanje dodatno otežava pronalaženje posla.
Njena borba za preživljavanje traje već nekoliko godina, pa je zato, razočarana sistemom i državom u kojoj živi, odlučila da javno iznese stav o tome i to spaljivanjem diplome.
– Ako ne pokažem svoj stav, biće da sam ista kao i svi. A ja to ne želim, bez obzira da li će ovaj snimak imati efekta ili ne. Nažalost, ljude izgleda uopšte ne pogađa stanje u Srbiji s obzirom da je snimak imalo slab odjek, tako da ću uskoro zapaliti i master diplomu. Neću čekati 500.000 pregleda na prethodni video kao što sam rekla jer ga očigledno neće biti. Ljude baš briga za sve – kaže nam ova učiteljica.
Stela zapravo nikada nije radila kao učiteljica. Ona je nakon diplomiranja završila kurs engleskog jezika, pa je osam godina radila u Bačkom Brestovcu kod Sombora u Osnovnoj školi kao nastavnik engleskog jezika.
A kada je riješila da se preseli u Čačak, tada je sve krenulo nizbrdo.
– Trebalo je iz Sombora da me prebace u neku od čačanskih škola, po nekom njihovom redoslijedu, međutim, to se nikada nije dogodilo. Kada sam sama išla od škole do škole, Čačani su me dočekali kao da sam došla da im uzmem djecu ili bubrege. Djelovali su neprijateljski, tako da se nisam uspjela prebaciti i dan-danas sam bez posla.
U međuvremenu je završila master studije šumarstva nadajući se da će možda lakše pronaći posao.
– Za godinu dana položila sam diferencijalne ispite, master ispite, dala master rad, sve sa prosjekom deset, ali izgleda slaba vajda od toga. Ta diploma je meni bezvrijedna zato što, realno, ne možeš da dobiješ posao samo sa diplomom. Ima ljudi koji rade u stranim firmama i njima je super jer stranci cijene naše znanje, cijene kad znaš nešto da uradiš. A u Srbiji se ne cijeni ništa osim veze. Svi znamo kako se ovdje zapošljavaju ljudi, a kad se neko pravi lud i tvrdi da nije tako, iznerviram se jer ne mogu to da slušam. Ljudi, pa niko nije slijep. Nažalost, svi se prave ludi, ali ja ne želim da se pravim luda. Dosta je bilo.
Ono što Steli dodatno otežava da pronađe posao jeste i bolest koju je otkrila prije izvesnog perioda, a koja se „ne priznaje““ u Srbiji.
– Imam sindrom hroničnog umora. To je ozbiljna autoimuna neurološka bolest za koju nema lijeka. Jednostavno, živiš i propadaš. Kod nas ta dijagnoza nije priznata kao potvrđena i mi koji bolujemo od toga nemamo nikakva prava, niti olakšice. To je veliki problem za sve ljude u Srbiji koji pate od toga, kao i ja. Zato nama takvima i nije potrebna diploma jer takve osobe nemaju mogućnost da se zaposle. U svijetu je to drugačije regulisano. Sve zavisi od tvog stanja, da li možeš da radiš dva, tri ili pet sati, ili si spreman za penziju i socijalnu pomoć. Kod nas to ne postoji. Zato mi ni ne treba diploma jer ko će mene da zaposli. Koji poslodavac želi nekog ako pet dana super funkcioniše i radi, a onda dva ili pet dana ne može da dođe k sebi? Meni, recimo, treba oko 10-15 sati sna kako bih mogla normalno da funkcionišem. A kada izađem napolje i provedem par sati, toliko se zamorim da ne mogu da dođem k sebi neko vrijeme. Počnu da mi se tresu ruke, pa glava, kao da imam epileptični napad, svašta nešto mi se dešava.
Pored zaposlenja u školi, Stela je tražila posao i u opštini Čačak, kao i u tamošnjem Gradskom zelenilu.
Međutim, rekli su joj da za njen smijer posao ne postoji.
– Bila sam na birou, ali više nisam zato što mi je čovjek koji radi u opštini pri šumarstvu, jasno stavio do znanja da za master inženjera genetike šumarstva nikada nije bila otvorena pozicija. Bila sam i u jednom čačanskom gradskom zelenilu, ljudi su me odmah s vrata odbili. Genetičar u Srbiji je kao kabriolet u srednjem vijeku – samo ga gledaju, a ne znaju šta će sa njim. Nije problem u poslodavcima, nego u državi koja nije regulisala status zaposlenih osoba koja pate od hroničnog umora. Ljudi, to je zaista bolest. Pet godina sam tražila dijagnozu jer doktori u početku nisu vjerovali da mi se nešto dešava. Išla sam kod svakakvih neurologa, izmišljali su kako sam dokona, kako lupetam i tako dalje, sve dok mi jedan neuro-kardiolog nije potvrdio dijagnozu. Stanje u Srbiji je takvo da ti ne možeš da se zaposliš i da si najzdraviji. Nije čudo što ljudi bježe iz Srbije.
Trenutno, Steli finansijski pomažu roditelji penzioneri, a dokle će to trajati, ni sama ne zna, piše Nova.rs.
– To nije ponižavajuće, ali se osjećaš bijedno što si izdržavana osoba. Ja sam svjesna svojih vrijednosti, prihvatila sam svoje zdravstveno stanje, ali me pogađa što ne mogu ništa da ostvarim, što ću dovijeka biti to izdržavano lice – kaže naša sagovornica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu