Kultura

Udruženje „Sofia“ priprema još jedan filozofski kafe: Svijet u kome živimo je poput kompjuterske simulacije

Udruženje za promovisanje kulture i mišljenja „Sofia“ otvara ljetnu sezonu „Sofia kafea“ 2021. godine sa predavanjem Dejle Šehić Piralić, koja će izložiti temu „Da li živimo u hologramu?“.

Udruženje „Sofia“ priprema još jedan filozofski kafe: Svijet u kome živimo je poput kompjuterske simulacije
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Njena tema bavi se filozofskom mišlju Nika Bostroma da ljudi gotovo sigurno žive u kompjuterskoj simulaciji.

Domaćin filozofskog kafea i ovaj put je picerija Verdi u Banjaluci, preko puta Gimnazije, a vrijeme održavanja predavanja je petak, 26. februar u 19 časova.

Kako ova mlada predavačica kaže, još uvijek „traga“ za potpunim shvatanjem da li je zaista današnji svijet potpuna kompjuterska simulacija.

– Na potpuno banalan način, sa svom tehnologijom koja nam je nametnuta i koja svaki dan napreduje na neviđenim nivoima, i sami smo prožeti istom. Svako iskakanje iz iste, već nailazi na isčuđavanje. Na prvi mah, kada nam neko kaže da ne koristi društvene mreže, u 99% slučajeva će naići na uslovnu osudu. To je nekako najbanalniji primer da smo u semi-simulaciji. Što se tiče neurološkog stajališta, nismo mi baš tako magični i neshvatljivi kako mislimo da jesmo. U konceptu kompjuterske simulacije, um je taj koji drži monopol – objašnjava ona.

Ova mlada svestrana umjetnica je autorka tri knjige. Za prvu knjigu „Srž života“ (2010) kaže da je bila svojevrsni pokušaj. Druga knjiga, „Čekam te na kolodvoru života“ (2011), je nastala u koautorstvu sa kolegicom Hanom Keskić. Dok je treća knjiga „Sinopsis Paradoksa i Ljubavi“ (2016) zapravo istraživanje, svemira, holograma i šta se sve to krije van našeg vida.

– Pisanje je nešto sa čim „živim“. Kako sam, valjda, postala svjesna sebe, tako su i knjige nekako nastale iz tog „ pa hajde da pokušam“, te je prva knjiga, knjiga poezije. Međutim, brzo sam shvatila da je za poeziju potrebna jedna dodatna nit – kaže ona.

Pored pisanja okušala se i u glumi, te je nagrađena i za ulogu u predstavi „Nada iz Ormara“.

– Gluma je ozbiljno zezanje. Na neki način, predstavlja hologram pisane riječi. Svako djelo koje je adaptirano je pruženo publici. S tim da je gluma ranjivija od književnosti. U književnosti se uvijek, nekako, možemo sakriti iza papira, dok u glumi, onaj momenat kad stanemo na scenu, sve je vrlo sirovo i živo. Kao član „Teatra Mladih“, a kasnije i Dramskog studija „Mali princ“ prošla sam kroz umjetničke transformacije i neke vlastite bitke. Još uvijek, gluma, tačnije režija, dio je mene za koji mi je sad, iz ove perspektive, žao sto nisam dala više smjelosti i više drskosti. Izuzetno ranjiva i divna umjetnost – objasnila je ova mlada umjetnica.

Pored književnosti i pozorišta pronašla je veliku ljubav i u filozofiji.

– Jednom davno sam pročitala rečenicu „Sve što Vam se desi, moralo se desiti. Nije moglo drugačije. Razlog postoji“, autora D. Chopre. Bacila sam ju na sred sobe i iz inata prelazila preko iste. Koji razlog? Kako nije moglo drugačije? Ko kaže da ne može drugačije? Tako je nastala moja filozofija. Još uvijek imam „problem“ da shvatim, kako nekog može da ne zanima filozofija, kad je ona u svakom njihovom razmišljanju. Inspiracija mi je vlastiti um, ako već ne mogu kontrolisati bujicu misli, onda ju barem mogu zapisati, naslikati, promisliti. Prosto, živim ono što osećam – naglasila je.

Mladi trebaju biti svoji

Voljela bih da se mladi više usude da budu svoji. Ne moramo biti J.K. Rouling, ne moramo biti Hegel. Sasvim je okej da budemo baš ovakvi kakvi jesmo. Iako, nažalost, njihov rad bude nedovoljno primijećen, voljela bih da shvate da je značajan. Od deset izdavačkih kuća, odbilo je me petnaest. Lagala bih kada bih rekla da mi je bilo svejedno, te da se nisam osjećala potpuno poražena i bezvoljna za daljnji rad, ali u isti momenat pišem, jer želim, jer ne znam drugačije. Pišem, jer mi je značajno da oživim sebe. Kada bih mogla, svim mladim autorima, umjetnicima, naučnicima, koju god vokaciju da izaberu, voljela bih reći da su značajni. Na kraju svega, uvijek je sve bilo između njih i njihovih misli, nikad nije bilo nešto između njih i drugih ljudi. Bez osjećaja da moraju nekog, nešto impresionirati. To je relativno, oni su uvek postojani.