Velimiru je ostalo nešto više od godinu dana do stotog rođendana, živi skromno sa suprugom, a zidove njegovog stana, bez obzira na traumatična iskustva koja je doživio u Norveškoj, krase četiri fotografije norveških pejzaža, koje je, kaže, dobio od jednog Norvežanina kada je poslije rata krenuo za Jugoslaviju.
Prisjeća se da su slike bile male kao isječene iz novina, ali ih je kasnije uvećao i danas ga sjećaju na zemlju, koja, za njega, predstavlja riznicu prelijepe prirode i dobrih ljudi koji, iako nisu smjeli od Nijemaca, hranili logoraše, a na kraju rata im pomogli da napuste posljednji logor i obezbijede voz za Njemačku.
Naime, Velimir priču počinje iz Niša, gradu u kojem je rođen, odrastao i gdje je radio kao automehaničar. Sjeća se dana kada ga je policija sa još desetoricom Nišlija iz jedne radnje “pokupila” i tražila podatke o partizanskim pokretima.
Kako ništa nije rekao policiji, ubrzo su ga predali Nijemcima u logor u Nišu, gdje se našao sa nekoliko stotina sugrađana, a mnogi od njih su, kaže, ubijani ispred njegovih očiju.
U tom je logoru, prisjeća se, dobio nadimak Ðače, jer ga je jednom prilikom njemački oficir upitao “SKOJ, a?”, na šta je Velimir odgovorio da ne zna šta je to, a onda mu je oficir kazao “Naučiću ja tebe šta je to”, i kroz šalu svojih drugova iz logora da će biti “švabski đak”, Velimir je postao Ðače.
Kao jedan od preživjelih u logoru u Nišu, Velimir se sa nekoliko drugova iz logora uputio, kako su im Nijemci prvo rekli, na rad u Njemačku.
Ja sam rekao, bolje raditi, nego poginuti. U Nišu su nas strpali u teretne vagone, bez toaleta, hrane, vode. Putovali smo tako do Njemačke i tamo su nas opet smjestili u neki logor, sve dok nisu našli brod za Norvešku, gdje smo putovali, ne sjećam se tačno, ali rekao bih da je trajalo 15 dana – ispričao je Velimir i dodao da je sudbinu na brodu dijelio sa oko 400 Jugoslovena.
Velimir je bio u nekoliko njemačkih logora u Norveškoj, ali je prvo stigao u logor smješten u Karašoku. Sjeća se da je to bila jedna velika baraka, bez prozora i jednim toaletom, da su krevet činile daske na kojima je spavalo 400 ljudi sa broda.
– Kada smo ušli u logor, oni su nas postrojili. Glavni komandant je prstom pokazao koja petorica da istupe sa strane, a naspram njih bili su vojnici koji su ih streljali. Četvorica su pala, jedan nije, a komadant je izvadio pištolj, pucao mu u čelo i kaže: ”Ako ne budete radili šta vam se kaže i vi ćete završiti ovako”. Mi smo se tu pomirili sa sudbinom – priča Velimir.
U početku je, kaže, radio ono što i do tada radio u Nišu, bio je automehaničar i popravljao njemačke kamione, i bio je zahvalan što ga je zanat “spasio” da ne sječe drva ili gradi “Krvave puteve” po Norveškoj.
S njim je, priča, uvijek bio stražar, koji ga je ujutru vodio u radionicu, sjedio s njim dok radi, a uveče vraćao u baraku, dok su drugi momci iz logora, kaže, sjekli drva i pravili puteve od Karašoka do Finske.
Radili su, prisjeća se, u teškim uslovima, za 24 časa od hrane su dobijali parče hljeba i skuvan neoljušten krompir, dok su zimi mnogi izgubili živote promrzavajući na temperaturama i do minus 40 stepeni.
– Za četiri mjeseca dok smo bili tamo oni su streljali 300 mojih drugara, a isto su tako činili i u drugim logorima, samo 100 odabranih je ostajalo i onda su nas sastavljali iz različitih logora. Poslije Karašoka prebacili su nas u logor Korgen, tamo više nisam radio kao mehaničar, već isto što i ostali drugovi. Zatim su uslijedili logori Ozen, Potos, Polarni krug. Iz jednog, drugog, trećeg logora pobiju, pobiju, neki su umirali od gladi, iscrpljenosti i zime, a ja sam svaki logor preživio – sjeća se Velimir.
Kaže da logorašima nijedan Norvežanin nije smio da priđe, a čak ih nisu ni viđali na ulicama, mada se sjeća jednog dječaka koji ga je posmatrao dok su ga Nijemci vodili u radionicu i sa tim se dječakom, koji je danas djeda, sreo prije šest godina kada je Norvešku posjetio prvi put poslije skoro 70 godina.
Kako je svakog dana u Karašoku išao istim putem, takođe se sjeća i da su mu, pretpostavlja, žene, bacale kolačiće kroz prozor dok je prolazio, a on ih stavi u džep i kasnije krišom jede.
Kada su saveznici ojačali, a Nijemci počeli da gube na frontovima, to se osjetilo i u logorima, kaže Velimir, te su logoraši iz cijele Norveške, oko 1.500 njih, smješteni u logor na Polarnom krugu, gdje ih je i dalje čuvala njemačka vojska, ali su bili predati Međunarodnom crvenom krstu.
– Od tada je sve krenulo na bolje. Dobili smo pakete hrane, ojačali smo, bili smo u boljem položaju nego Nijemci. Počeli smo da se organizujemo, da se pripremamo, makar i za rat, da nas Nijemci ne poubijaju, čak smo i noževe nabavili. Radili smo organizovano – kaže Velimir.
U takvoj atmosferi, prisjeća se on, počeli su aktivnije da se druže, da pripremaju pozorišne predstave, imali su čak i zidne novine na kojima su mogli da čitaju vijesti sa fronta, a koje je jedan drug iz logora slušao na improvizovanom radiju.
Kada se rat završio, Nijemci su samo nestali, priča Velimir, a oni su čekali Engleze, Amerikance ili Ruse da dođu po njih i da ih, konačno, vrate u Jugoslaviju. Međutim, mjesec dana je prošlo od završetka rata, a nikoga nije bilo.
– Za to vrijeme nismo sjedili bez posla. Podigli smo spomenik na Polarnom krugu našim palim drugovima koji su tu ubijeni – rekao je Velimir.
A za tih mjesec dana, prijateljstvo između Srba i Norvežana je još više ojačalo. Norvežani su dolazili u logor na Polarnom krugu, gledali su predstave koje su glumci iz logora pripremali, vremenom su i logoraši počeli da posjećuju norveška sela i tako je, kaže Velimir, prijateljstvo sa Norvežanima krenulo.
– Pošto smo se sprijateljili sa Norvežanima, a s obzirom da Engleza, Amerikanaca i Rusa nije bilo, mi smo zamolili Norvežane da nam obezbijede voz do Njemačke i prebace svih 1.500 logoraša od Polarnog kruga do voza, što su i učinili – sjeća se Velimir.
U Njemačkoj ih je sačekala engleska vojska, priča Velimir, od koje su tražili da ih što prije prebace za Jugoslaviju, ali čekajući voz za rodnu zemlju, njega su pronašla dva jugoslovenska oficira i saopštila mu da je odmah mobilisan u jugoslovensku vojsku za vojnu misiju u Njemačkoj, gdje je ostao naredne četiri godine.
– Moji drugovi odoše za Jugoslaviju, a ja osta – kroz suze se prisjeća Velimir.
Poslije vojne misije, vratio se u Jugoslaviju, u Beograd, gdje i danas živi sa suprugom, za sebe kaže da je bogat čovjek, jer ima dvije kćerke, a doživoo je da postane i djeda i pradjeda.
Uspomenama na Norvešku ne da da izblijede, jer osim slika na zidu, na stolu uvijek stoje albumi sa crno-belim slikama sa drugarima iz logora, i novijim slikama kada je 2013. ponovo posjetio tu skandinavsku zemlju i u čast svojih palih drugara održao govor.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu