U razgovoru za Srpskainfo, ova hrabra žena, koja je demobilisani borac prve kategorije, kaže da ju je, taman što se malo zdravstveno stabilizovala, zadesila nova nesreća.
– Ostoja je u petak, 25. septembra, dobio temperaturu 38,5 stepeni. U subotu i nedjelju stanje mu se pogoršalo, pa smo ga u ponedjeljak, 28. septembra, odveli u Dom zdravlja, odakle su ga poslali u Banjaluku, gdje je brzim testom otkrivena korona. Pošto je bio dijabetičar i težak srčani bolesnik, sestra iz UKC RS nas je tog dana poslijepodne zvala da provjeri kako prima terapiju. I ja sam pričala s njim, negdje oko 19.20 časova. Rekao mi je da su mu uključili kiseonik i da se osjeća dobro. Međutim, preminuo je nedugo nakon našeg razgovora, oko 20.45 časova – priča Stanka kroz suze.
Kaže da je za muževljevu smrt saznala ujutru, kad su ona, njen sin i kćerka bili na testiranju.
– Šta da vam kažem, osim da sam ostala bez teksta. Uveće smo pričali, a ujutru ga nema… Ovo je još jedan dokaz da nijedna nesreća ne ide sama – kaže Stanka, čiji je Ostoja, s obzirom na aktuelnu epidemiološku situaciju, sahranjen u najužem krugu porodice.
– Sin i ja smo negativni, a kćerka pozitivna na koronu, i svi smo u izolaciji. Danas smo izašli nakratko do groblja, samo da obilježimo sedam dana od Ostojine smrti, što nam je inspektor dozvolio. Okadili smo grob, upalili svijeće i nazad kući. Mene će i sutra testirati, pa još jednom, i ako rezultati budu negativni, nastavljam sa liječenjem – ističe Stanka, čija jedna terapija košta oko 9.000 KM.
Nakon što su izgubili glavu familije, ova porodica je, praktično, ostala bez ikakvog izvora prihoda. Kako kaže Stanka, Ostoja je primao 247 KM penzije, a da bi dodatno zaradio, taksirao je na crno, uglavnom dovozeći u Šipovo ljude iz okolnih sela.
– S obzirom na njegovu bolest, pio je puno tableta, a za dvije kutije smo, u proteklih godinu dana, mjesečno davali 160 KM. Živjeli smo skromno, a sada smo i bez toga ostali. Ja sam godinama pokušavala da se zaposlim, ne birajući šta bih radila, ali bezuspješno. Kćerka mi je takođe nezaposlena, kao i sin, koji se vratio iz Slovenije. Daće bog da bar on uskoro nađe neki posao. Nismo mi gladni, da me neko krivo ne shvati. Imamo mesa u zamrzivaču, povrća, brašna i ostalih osnovnih životnih namirnica. Problem su samo skupe terapije koje moram da primam – naglašava Stanka i dodaje da se, nakon dvije terapije, daleko bolje osjeća nego ranije.
– One su koštale 18.000 KM, a nedavno smo u Srbiji, takođe za ukupno 18.000 KM, nabavili još dvije. To su nam omogućili ljudi dobre volje, kako iz Šipova, tako i iz drugih gradova i država. Evo, sinoć mi je došla žena, čiji je sin, koji živi u Australiji, sa svojim prijateljima, skupio 3.820 KM. Određena svota je prikupljena i putem humanitarnog broja koji je bio aktivan u septembru, a koji je pokrenuo Crveni krst Istočno Sarajevo. Svima smo bezgranično zahvalni, jer bez pomoći hunanih ljudi ne bismo uspjeli ništa – priča kroz suze Stanka.
Ova hrabra žena se nada izlječenju, a vjetar u leđa daje joj činjenica da je njen organizam dobro odreagovao na imunoterapiju koju prima.
– Trenutno se odlično osjećam, a imunoterapije su mi stvarno pomogle. Trebalo bi da primim još šest-sedam terapija i nadam se da ću nakon topga ovu opaku bolest ostaviti iza sebe. Ono što me trenutno boli gotovo isto kao nemila bolest, jeste da, iako sam učesnica Odbrambeno-otadžbinskog rata i borac prve kategorije, od države nisam dobila ništa. Nemam posao, živim kao podstanar, a nedavno je odbijen i naš zahtjev da nam se refundira novac za lijekove koje smo do sada kupili, jer je riječ o imunoterapiji, a ne o hemoterapiji. Iskreno se nadam da ću, uz pomoć dobrih ljudi, izgurati liječenje do kraja – poručuje Stanka.
Svi koji lično žele da pomognu Stankino liječenje, mogu da kontaktiraju porodicu Džebo na telefon 050/372-220.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu