Prema nekim procjenama 10 do 20 procenata svjetske populacije ima tripanofobiju.
– Najćešće se dešava da su roditelji djecu odveli negdje u dijagnostičku proceduru, da su doktori u više navrata pokušali da nađu venu da bi uzeli uzorak krvi, tako da su djeca tu imala traumatsko iskustvo, pa su nakon toga razvili tripanofobiju – navela je primjer traumatskog iskustva psihijatar i psihoterapeut Irena Đorđević za Kurir.
Ipak, kako Đorđevićeva ističe, vrsta traume ne mora ni da postoji.
– Djeca jednostavno intuitivno zaključuju i nemaju moć apstraktnog mišljenja. Sama atmosfera dolaska kod ljekara, kad su već u stanju malaksalosti ili bolesti, taj trenutak je već emocionalno obojen. Samim tim, djeca to povezuju sa momentom kad dobiju inekciju. S obzirom da intuitivno zaključuju, dolazi do toga da razviju strah u svakoj narodnoj situaciji kad treba da se podvrgnu proceduri koja podrazumijeva korišćenje igle – objasnila je Đorđević.
VRSTE TRIPANOFOBIJE
Tripanofobija može biti i zbog genetske predispozicije ili učenju po modelu.
– Teško ćemo djeci objasniti da ne treba da se plaše igle, ako se mi sami plašimo – istakla je Đorđević.
Postoji više modela reagovanja.
– Vrlo intezivna anksioznost, ljudi se uznemiruju, ubrzano dišu. Imaju osećaj da će poludeti ili se ugušiti. Drugi model je intezivno gađenje i mučnina. Nerijetko dolazi i do onesvešćivanja – navela je Đorđević.
TOKOVI TERAPIJE
Odstranjivanje straha od igle zahtijeva proces. Preporučuje se psihoterapijski.
– Važno je suočiti se i razumjeti zbog čega strah nastaje. Uz postepeno izlaganje i stručnu pomoć se prevazilazi strah. Kod određenog broja ljudi nije moguća pomoć samo kroz psihoterapijski rad već je potrebno uvesti farmakoterapiju. Zavisi od simptoma i koliko su izraženi. Kod drugih je dovoljno uvesti lijek koji pomaže za opuštanje, a kod zahtjevnijih slučajeva se uvodi lijek koji se pije svakodnevno i spada u lijekove antidepresiva – objasnila je tokove terapije doktorka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu