Još veći pokazatelj sunovrata jednog naroda, koji je godinama slijepo vjerovao svojim vođama, jeste to da te iste vođe, koje su rat za stvaranje države proveli u podrumima, frižiderima, u kupovini lijekova za tetku ili baveći se švercom akciznih roba, danas predstavljaju mjernu jedinicu za patriotizam i da one mučenike, koji su rat proveli u rovovima, nazivaju „rušiteljima“, „izdajnicima“ i „politički instruisanim pojedincima“.
Mnogi će reći da 100 KM, koje je Vlada Republike Srpske namijenila ratnim veteranima kao pomoć da pregrme ova teška vremena, nije za baciti. Poklonu se, vele, u zube ne gleda. Problem je u tome što takve izgovore, što u javnosti što na društvenim mrežama, ostavljaju oni čiji je ratni put identičan „borcima“ iz zamrzivača i tetkinim dobavljačima lijekova.
Ni po muke ne bi bilo u tome da je 100 maraka pomoći borcima obezbijeđeno kao nešto trajno, što se dobija svakog mjeseca. U vremenima inflacije i vrtoglavog rasta cijena svih životnih namirnica, čak i takva pomoć bila bi nedovoljna. Ali, što se ono kaže, daj šta daš. Ovako, jednokratna pomoć, i to baš tempirana tako da dođe u vrijeme kada borci, nakon dugogodišnje hibernacije, sve češće dižu glas, prijete ulicom i nemirima ukoliko ih dezerteri i ratni profiteri nastave ponižavati, nezaobilazno „vonja“ na jeftini pokušaj kupovine socijalnog mira.
Uzeti 100 maraka od onih koji su „maznuli“ milione, nije nikakav grijeh. Štaviše. Međutim, zavezati usta i odustati od zahtjeva da se boračkoj populaciji obezbijedi život dostojan čovjeka samo zato jer se neko smilovao da uoči izbora baci sadaku, grijeh je ne prema borcima, već prema onome šta su stvarali.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu