Mora da me Bog neće prima, al ja ga nesam ništa nagrdila. Zašto toliko da živi baba kada mladi pomriješe – njen je komentar na preduboku starost. No, kako veli, to koliko ćeš dugo živjeti Bog, “tamo neki na rođenju ti odredi”.
Doživeti vijek i više od toga, samo po sebi je fascinatno, ali još je nevjerovatnija činjenica da se Rezlica prilično sama o sebi stara. Iako joj rado pomažu i rođaci i komšije, ona u svojoj trošnoj kućici sama loži vatru, grije vodu na šporetu, umiva se.
Posebno je za divljenje to, što, kako svjedoče mještani, ona leti sama obavlja pojedine poljske aktivnosti.
“Baka je veliki borac i za primijer svima, šteta što niste došli ljeti da vidite baštu punu cvijeća”, priča Marko Miladinović.
I sama baka to potvrđuje. Kaže da baštu kad je lijepo vrijeme zaliva tako što u jednoj ruci vuče crevo iz kuće a u drugoj ima štap.
Snalažljiva, borbena i vedrog duha, Rezlica dosta doga po kući obavlja na nogama, a kad “zapne” onda se sa sve starom drvenom stolicom na kojoj sjedi pomjera recimo od šporeta do kreveta ili obrnuto.
“Naturam drva ovdje, donesem u kovu”, priča baka dok loži vatru u “smederevcu”.
Pokazuje i kako se ujutru umiva, vodom iz plastičnog bureta sa česmicom, kaže “da joj ne budu prljave oči i ruke”.
Inače, ona je osim bola u duši, kad su joj u Drugom svjetskom ratu muža zarobili najprije četnici, zatim i partizani, te činjenice da je na onaj svijet ispratila mnoge bližnje, doživjela u životu i velike fizičke boli. Između ostalog, teško je bila povrijeđena kada ju je ubo vo, bolove u stomaku je osjećala godinama. A sad?
– Uhvati me nekad pritisak u glavu, ali me ne boli stomak kao prije kad sam operisala žuč. I nogu sam operisala. Po bolnice sam sjedila i zapaljenje plućne maramice imala, tam’ šta to znam. Ali sad nema da me boli, samo koske, od starost – veli Rezlica.
Kad bi joj neko tražio recep za ovako dug život – ostao bi bez odgovora, mada, možda je tajna u genima i još nečemu…
– Djed mi bio mnogo zdrav, na mojega oca njegov otac – objašnjava ova više od vijek stara žena i otkriva svoju životnu filozofiju, kojoj se možda može pripisati dugovječnost.
“Ne drži me da sjedim”, poručuje vredna Rezlica i zaključuje “Mora da sam neku jačinu imala, neke koske”.
I dok je čovjek gleda ovako vremešnu kako stalno nešto raducka u svojoj isto tako staroj kućici, sa dotrajalim namještajem i potamnelim zidovima, stvarno se zapita “odkud tolika snaga u tako majušnom stvorenju i volja za vrednoćom kao da joj je bar 30 manje”. Biće da je stanje uma u pitanju, jedna bistra glava i dobra duša koju Bog s razlogom i dalje u životu drži. Svakako, divan primjer da se sve dok dišemo ne predajemo!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu